„Popis je jasno pokazao da Bošnjaci imaju itekako razvijenu i izoštrenu kolektivnu bošnjačku samosvijest i, usprkos pokušajima da ih se zbuni, oni su jasno pokazali svoju samosvjesnost. Možemo reći da nisu uspjeli oni koji su htjeli da ih zbune računajući na vjernost velike većine Bošnjaka islamu i nadajući se da će se oni izjasniti kao Muslimani u etničkom smislu. Računali su na neosporni bosanski patriotizam svih Bošnjaka, navodeći ih da se etnički izjasne kao Bosanci, sve to da bi se smanjio udio Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH. Dakle, Bošnjaci su položili ispit kao Bošnjaci i kao državljani Bosne i Hercegovine.“


Bošnjaci znaju tko su i što su

Razgovarao: Bedrudin BRLJAVAC

20.

Bošnjaci su na popisu položili ispit državotvorne zrelosti

Popis stanovništva je izazvao žestoke rasprave prije samog početka i već tada se vidjelo da to neće biti samo tehnički proces kako bi se dobili demografski, statistički i ekonomski podaci o građanima BiH, nego više politički projekat kojim se želi ugroziti pozicija nacionalnih zajednica, a posebno Bošnjaka u Republici Srpskoj. Ako sve navedeno imamo u vidu, koliko je posljednji popis stanovništva značajan za Bošnjake, ali i državnost BiH?

Popis stanovništva prije svega ima jedan opći značaj za sve građane BiH jer osigurava široki uvid u kretanje bosansko-hercegovačkog stanovništva preko usporedbi sa ranije provedenim popisom i planiranje i projektiranje procesa u budućnosti. Isto tako, popis stanovništva ima veliki značaj za državu BiH i njezin položaj u međunarodnoj zajednici i ekonomske, demografske i društvene procese u zemlji. Bosna i Hercegovina je zemlja tri konstitutivna naroda i ostalih, i popis ima direktno političko značenje jer je na kraju uključivao i etničke pripadnosti na osnovu koje se određuje politička zastupljenost u državnim institucijama na svim razinama.

Prije samog popisa stanovništva mnogo se u javnosti govorilo o tome kako će rezultati popisa pokazati koliko su demografska kretanja i imigracijski procesi doprinijeli trenutnom broju stanovnika u BiH, a koliki je na to utjecaj ostavila agresija na BiH, zločini i prije svega genocid nad Bošnjacima. Hoće li popis potvrditi da su Bošnjaci bili najveće žrtve agresije na BiH i da su u velikoj mjeri protjerani sa svojih ognjišta?

Ovo je popis koji je održan 22 godina nakon posljednjeg popisa u BiH održanog 1991. godine u okolnostima rušenja jednopartijskog komunističkog sistema i uvođenja jednog novog višestranačkog i kapitalističkog sistema. Od prethodnog popisa dogodile su se dvije izuzetno krupne stvari: tranzicija bosansko-hercegovačkog društva iz socijalizma u svijet političkog višestranačja, a potom i agresija koja je spriječila normalnu demokratsku tranziciju. Agresija je imala ogromnog učešća na kretanja stanovništva, veliki broj stanovnika je ubijen i protjeran sa svojih ognjišta. I sa te strane za nas Bošnjake, kao najveće žrtve stradanja jednog evropskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, popis je dodatno važan zato što treba da uvid u stanje sa našim narodom i usporedbu u kojem je bio prije 22 godine i da se ustanovi smanjenje broja stanovništva prirodnim procesima, a koliko tranzicijom, agresijom i zločinima.

Ako se ima u vidu iskustvo da su čelnici bosanskih Srba prije samog popisa na razne načine pokušavali da putem etničkih konstrukcija u modeliranju provođenja procesa popisa pokušali da legitimiziraju postojeće stanje u RS-u, mislite li da se u tome uspjelo i u kojoj mjeri? Jednostavno kazano, šta su bosanski Srbi smjerali posljednjim popisom, neki oblik političkog inžinjeringa?

Predstavnici bošnjačkog naroda su se opravdano u početku suprotstavljali popisu jer su iz RS-a tražili da se u popisu građani izjašnjavaju o etničkoj pripadnosti, čime su željeli legitimizirati stanje koje je proizvedeno zločinima i genocidom. Smjerali su na izuzetno umanjeno učešće nesrpskog stanovništva i preko popisa su htjeli legitimizirati to stanje. Predstavnici bošnjačkog naroda tražili su da popis bude isključeno pitanja identiteta o čemu su dobili saglasnost Evropske agencije za statistiku „Eurostata“. Iako su to Bošnjaci željeli nije zadržan zakon da po popisu iz 1991. godine bude određen raspored političkih predstavljanja i uživanja političkih prava. Bošnjački intelektualci su bili protiv popisa sve dok se ne ispuni Aneks 7 o povratku stanovništva na svoja prijeratna ognjišta. U RS-u su očekivali da će rezultati posljednjeg popisa stanovništva donijeti nepovoljnije rezultate za Bošnjake i manje prisustvo Bošnjaka i Hrvata u RS-u a po tome i nepovoljniji položaj Bošnjaka u tom entitetu.

Međutim, u RS-u nikada nisu ispoštovali ni ovaj važeći zakon o državnoj službi i zakon o zastupljenosti Hrvata i Bošnjaka u entitetskim i državnim ustanovama. Ovim popisom se željela legitimirati ta praksa koja se do sada provodila i koja je bila nezakonita. Rezultati popisa su ipak mnogo povoljniji što se tiče učešća Bošnjaka u stanovništvu u RS-u od procenta koji su očekivali čelnici bosanskih Srba. Oni su imali i imaju ambicije da RS učine monoetničkim dijelom BiH. Očekivali su da će demografska pomjeranja, raseljavanja i zločini učiniti taj prostor najvećim djelom monoetničkim prostorom. Ističem vrlo značajan procenat učešća Bošnjaka u popisu u RS-u čime su izvršavali svoju zakonsku obavezu prema državi, ali i prema svom narodu i suprostavili se onima koji su željeli rezultatima popisa u miru legitimirati počinjene zločine u ratu u BiH.

Prije početka popisa stanovništva u BiH inicirane su velike kampanje kako bi se prije svega Bošnjaci izjasnili kao Bosanci čime bi značajno bio smanjen njihov broj kao nacionalne zajednice. Sada kada je popis završen, možete li kazati da li su proces popisa stanovništva i očekivani rezultati pokazali da su Bošnjaci položili ispit?

Popis je jasno pokazao da Bošnjaci imaju itekako razvijenu i izoštrenu kolektivnu bošnjačku samosvijest i, usprkos pokušajima da ih se zbuni, oni su jasno pokazali svoju samosvjesnost. Možemo reći da nisu uspjeli oni koji su htjeli da ih zbune računajući na vjernost velike većine Bošnjaka islamu i nadajući se da će se oni izjasniti kao Muslimani u etničkom smislu. Računali su na neosporni bosanski patriotizam svih Bošnjaka, navodeći ih da se etnički izjasne kao Bosanci, sve to da bi se smanjio udio Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH. Dakle, Bošnjaci su položili ispit kao Bošnjaci i kao državljani Bosne i Hercegovine.

„Evropski muftija“ – samo jeftina priča

Ako se sada osvrnemo da pitanje vjerskog i povratka vjeri, može li se potvrditi da su poslije agresije muslimani u BiH više pažnje posvetili vjerskom prostoru i da li je na sceni trend povratka vjeri i koliko je islam uopšte prisutan među samim muslimanima, ali i unutar javnog prostora u BiH?

Do veće prisutnosti vjere u životu Bošnjaka dolazi krajem 80-ih godina prošlog stoljeća sa popuštanjem društvenih pritisaka na praktično svjedočenje vjere. Već krajem 80-ih džamije su postale pune na džumi i već tada imamo tu potvrdu vraćanja muslimana vjeri kao posljedica ideoloških i političkih oslobađanja u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije, desila se agresija koju su mnogi shvatili kao pokušaj uništenja Bošnjaka kao muslimanskog naroda. Mnogi su sebe prepoznali u žrtvi kao muslimane i to je također utjecalo na povratak vjeri. Međutim, bili smo svjedoci i procesa vještačkog guranja vjere i vjerskih  institucija u javni prostor, pa možemo govoriti ne o višku religije, nego o višku surogata vjere na javnoj sceni, kod Bošnjaka kao i kod drugih. No, nadam se da to vrijeme prolazi i da nastupa uravnoteživanje vjerodostojnog javnog, institucionalnog i intimnog svjedočenja vjere.

Poznato je da već nekoliko stoljeća svijetom upravljaju zapadnjačke države koje imaju hegemoniju nad drugim regijama u svijetu u političkom, ideološkom, kulturološkom, ekonomskom i obrazovnom smislu. U tom kontekstu, kako ocjenjujete položaj muslimana u svijetu, i jesu li oni na marginama skoro svih značajnijih dešavanja?

Prema svim pokazateljima u svijetu, položaj muslimana je marginalan i nije primjeren ukupnom brojčanom učešću muslimanu u svijetu danas, niti je primjeren povijesti i civilizacijskom zaleđu koje muslimani imaju iza sebe. Muslimani su pripadnici univerzalne vjere i baštinici  univerzalnih carstava. Ali, muslimanski svijet nije neka jednoznačna cjelina, već  je to izuzetno složena stvarnost sa značajnim etničkim i kulturnim razlikama – sa najbogatijim ali i sa siromašnim zajednicama, sa visokom razinom civilizacije ali isto tako i sa niskom stopom pismenosti, sa razvijenom demokratijom i sa najrigidnijim despotskim režimima. Ipak, postoje procesi unutar muslimanskog svijeta koji ohrabruju, kao što se to trenutno dešava u Turskoj. Taj proces ja razumijem na način osporavanja klasične evropske teze da povijest narodima daje samo jedan nastup. Tu tezu demantira današnja Turska, ali i Kina i Indija, čiji nastupi na svjetskoj sceni imaju političko, ekonomsko i civilizacijsko značenje. Turska bi trebala da predstavlja kreativnu vezu između Istoka i Zapada, i to Turska i pokazuje crpeći iz svoje prošlosti kulturna bogatstva kao i Kina i Indija. Također, postoje optimistički razlozi sa procese u Maleziji i Indoneziji. Nažalost, u  muslimanskom svijetu imamo strašne nevolje i stradanja. Najveći broj izbjeglica u svijetu danas su muslimanskog porijekla.

Ako se ima u vidu činjenica da su muslimani u Evropi godinama bili predmet rasprava, političkih pritisaka i marginaliziranja, mislite li da bi osnivanje institucije „evropskog muftije“ doprinijelo jačanju političke, ekonomske, kulturološke i civilizacijske prisutnosti muslimana u Evropi?

Nemam nikakvih bližih znanja o mogućnosti i karakteru takve institucije. Znam da su muslimana u Evropi razdijeljeni prema etničkim i kulturnim tradicijskim pripadnostima pa se bojim da je priča o „evropskom muftiji“ samo jeftina priča. Ne znam kako bi se, recimo, dogovorili Turci, Pakistanci i Arapi oko toga ko bi bio taj muftija. A te priče da eventualni evropski muftija bude Bošnjak su deplasirane i neozbiljne. Naravno, nisam za to da se egzistencija muslimana u Evropi ograničava i svodi na vjerski identitet.

Promjene Ustava Islamske zajednice – bolja institucionalna organizacija

Pokrenut je dugoočekivani proces promjene Ustava Islamske zajednice u BiH. O tom pitanju u javnosti mnogo se raspravljalo, posebno o posljedicama predloženih reformi i mjera. Koliko su promjene Ustava Islamske zajednice u BIH značajne za Islamsku zajednicu i koliko će doprinijeti njenoj modernizaciji i demokratizaciji?

Ne radi se, naravno, o radikalnim promjenama. Pokrenuti su procesi promjene Ustava Islamske zajednice u mjeri u kojoj je potrebno da se uspostavi bolja institucionalna organizacija obaveza i poslova u Islamskoj zajednici i efikasnije djelovanje njenih organa i ustanova. Također je uključeno preciznije određenje Islamske zajednice u BiH koja, kao što znamo, nije ograničena samo na jednu državu i koju čine i muslimani u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i muslimani-Bošnjaci u dijaspori. Radna grupa za pripremu materijala za izradu prijedloga amandmana na Ustav je završila svoj posao i sada  predstoji formuliranje prijedloga sa kojima će se će ići u javnu raspravu na osnovu koje će Ustavna komisija sačiniti prijedlog za Sabor Islamske zajednice. Očekujem da će odzivi ljudi na javnoj raspravi potvrditi opravdanost i korisnost ovog procesa.

Ako se uzmu u obzir sve političke, društvene, ekonomske krize u BiH nakon rata i stagnacija koju doživljava većina bosansko-hercegovačkog društva godinama, da li su politički predstavnici Bošnjaka u BiH bili sposobni da odgovore zahtjevima vremena, prostora i svijeta u kojem se nalazimo? Koliko su radili za dobrobit cijele bošnjačke zajednice i države BiH, a koliko za svoje lične interese?

Prije nego se da odgovor na ovo pitanje vrlo je bitno imati u vidu ograničenja koja postoje u BiH za produktivno političko djelovanje. U mjeri u kojoj su bili slobodni da afirmiraju i nude različite političke mogućnosti i pronalaze rješenja,  bošnjački politički predstavnici nisu položili ispit. Ali prostor za djelovanje bošnjačkih političara je umnogome ograničen ustavnim uređenjem države Bosne i Hercegovine. Svi značajni programi političkog napretka u BiH su u rukama onih koji mogu te procese blokirati. A međunarodna zajednica, koja bi trebala onemogućavati blokade i opstrukcije, ona je nažalost pokazala nespremnost da to čini. Stoga, rezultati političkog djelovanja bošnjačkih političara nisu dobri, a posebno u zadnje vrijeme su vrlo loši. Međutim, veliki problem je što u BiH, generalno gledano i uslijed ovih ustavnih specifičnosti i odnosa međunarodne zajednice, politički još vlada mentalitet političkog jednostranačja i to tako što je jednu partiju iz vremena socijalizma zamijenilo više partija. U BiH ne postoji istinski politički pluralizam, jer ga nema u odnosima među strankama, a među strankama ga nema zato što ga nema u strankama. Sve su manje više skrojene po starom poznatom nacrtu i to, nažalost, i predstavnici međunarodne zajednice podržavaju, jer je lakše uvjeravati u bilo što čelnike partija kao moćne  pojedince, negoli parlamentarna tijela kao kolektivne organe.

Rahmetli Alija Izetbegović je povezao Istok i Zapad

Rahmetli prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović je velikan iz historije Bošnjaka koji je odigrao ključnu ulogu za opstojnost i državnost BiH. U svojim djelima je jasno zagovarao ideju multikulturalne i multinacionalne BiH bez podjela na neke etničke zajednice. Koliko je misao Alije Izetbegovića i danas živa među Bošnjacima? Nekad se stiče dojam da ga mnogo bolje poznaju muslimani u Turskoj i arapskom svijetu nego sami Bošnjaci, zašto je to tako? Zašto Bošnjaci nemaju više ustanova, djela i mjesta gdje se spominje i izučava djelovanje i život ne samo Alije Izetbegovića, nego svih bošnjačkih velikana?

Ne bih da sudim Bošnjacima, ili o Bošnjacima u cjelini, premda ste dobrim dijelom u pravu sa dojmom koji ste iznijeli. Pritom se ne radi samo o odnosu Turaka, Arapa i uopće muslimana izvan Bosne prema Aliji Izetbegoviću. Na nedavno održanoj akademiji u Sarajevu u povodu 10. godišnjice od smrti prvog oficijelnog lidera neovisne Bosne i Hercegovine, o Aliji Izetbegoviću su kazali takve riječi i ocjene bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i ugledni francuski filozof Bernard Henri Lévy, da tako reći svaki Bošnjak i Bosanac dobre volje ima razloga da se postidi svoga odnosa prema rahmetli predsjedniku Izetbegoviću. Gospodin Mesić je govorio o ljudskim i političkim zaslugama Alije Izetbegovića kao državnika u odbrani i očuvanju Bosne i Hercegovine, a Levy je u sugestivnom prikazu svojih susreta sa Izetbegovićem i tumačenja Izetbegovićevih državničkih odluka dokumentirao svoje mišljenje i očekivanje da će u skoroj budućnosti Evropa i svijet iskazati poštovanje prema Aliji Izetbegoviću kao jednom od  velikana čovječanstva.

Imao sam čast da budem „domaći“, bošnjački govornik na akademiji. Bio sam svakako sretan što su u svojim besjedama gospoda Mesić i Lévy posvjedočili valjanost moga uvida, koji sam tada iznio, da je prvi predsjednik Predsjedništva suverene Bosne i Hercegovine povezao Istok i Zapad teorijski, u svome najvažnijem teorijskom djelu, a ljudski i politički u svojoj borbi za odbranu i opstojnost multietničke i demokratske BiH. Naravno, žao mi je što bosansko-hercegovačko i bošnjačko političko nasljeđe Alije Izetbegovića nema primjerenu ulogu u političkom životu naše zemlje i našeg naroda, i zato što je to nasljeđe politike s dušom i suprotnost politici kao bezdužnom znanju, kako ju je okarakterizirao Charles Baudelaire.

Ako se ima u vidu djelovanje i učinak cijele međunarodne zajednice, a posebno zapadnih zemalja u ratu u BiH, ali i u periodu od rata naovamo, može li se kazati da je Zapad izdao BiH i Bošnjake? Ili je problem među Bošnjacima što mnogo ovise o djelima vanjskih sila, a imaju nedovoljno povjerenja u svoje domaće potencijale? Da li se slažete da Bošnjaci često naivno i na nepragmatički način imaju velika očekivanja od Zapada?

Može se, naravno, govoriti o tome kako su zapadne zemlje svojim odnosom prema Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije i poslije agresije izdali BiH i Bošnjake. Izdali su ih, jer su  izdali vrijednosti po kojima se svijet Zapada  određuje, ili hoće da ga se određuje, i na kojima su  Bošnjaci i većina građana BiH temeljili svoje evropske  snove, nade i, konačno, očekivanja kada su se početkom 90-ih godina izjasnili za evropski put i priključenje zajednici zapadnih demokratskih država. Međutim, o tome je toliko toga već kazano, da bi sve što bih rekao bilo ponavljanje. Uostalom, utemeljeno i ubjedljivo, kao i u ranijim prilikama, o evropskoj izdaji Bosne i Bošnjaka govorio je nedavno Bernard Henri Lévy na pominjanoj akademiji u povodu 10-godišnjice smrti Alije Izetbegovića.

Podsjećam da je drugi francuski filozof Jean Baudrillard tu izdaju tretirao kao zločin Evrope nad Bošnjacima. Naravno, Evropa ili pogotovo Zapad, u cjelini, pa i u odnosu na Bosnu i Bošnjake, usprkos svim integracijskim procesima i postignućima, još uvijek egzistira primarno kao zbir država sa vlastitim interesima pa tek onda kao zastupnik zajedničke volje i interesa. Stoga su naivna, neopravdana i neprihvatljiva velika očekivanja od Zapada u političkim i akademskim krugovima Bošnjaka, gdje treba da se iskazuje odgovorna i pragmatična kolektivna svijest. Među narodom ta očekivanja smatram opravdanim u mjeri u kojoj ona iskazuju povjerenje u ideje i vrijednosti na  koje se Evropa i Zapad pozivaju, i kojima političke elite Evrope i Zapada treba svakodnevno obavezivati.

Evropa je otvoreni proces unutarnjih i vanjskih povezivanja

Evropa i njeno društvo se posljednjih godina u jeku velikih političkih i ekonomskih previranja suočava sa problemima identiteta i vrijednosti. Poznato je da u toj istoj Evropi djeluje, i svakim danom stiču sve veću popularnosti, značajan broj ultradesničarskih i antiimigrantskih partija i pokreta koji od Evrope žele načiniti „društvo slobodno od stranih kultura“. Koliko je Evropa danas uistinu multikulturalno društvo utemeljeno na slobodi, toleranciji i suživotu ili je posrijedi proces asimilacije u evropske starosjedioce?

Usprkos svim razlozima naših opredjeljenja za Evropu, ili upravo zbog njih, nužno je naše oslobađanje od jednostranog, statičnog poimanja Evrope. Evropa nije niti potpuno otvoreno društvo, niti zatvoreni svijet totalitarnih isključivosti. Evropa je otvoreni proces unutarnjih i vanjskih povezivanja i razilaženja, sukobljavanja i mirenja, i nedvojbeno, još uvijek, svijet koji je generalno otvoren i sposoban za poboljšavanje, usavršavanje. Stoga je za mene bitno pitanje ko i koliko doprinosi odbrani i jačanju takve Evrope, a koliko „pasivni Evropljani“ osiguravaju prostor za raznorazne ekstremističke partije i pokrete. Jer, primjerice, ultradesničarske i antiemigrantske snage se u Evropi generalno smatra snagama koje koriste evropske vrijednosti demokratije i pluralizma protiv tih evropskih vrijednosti. Međutim, ne možemo previdjeti niti takvu upotrebu  vrijednosti demokratije i pluralizma od ekstremnih zastupnika „stranih kultura“ koji u Evropi zastupaju ideje i prakse  koje ne mogu i ne smiju zastupati u svojim zavičajnim zemljama.

Pitanje identiteta je vrlo kompleksno pitanje otvoreno za različite interpretacije, ali i nerijetko za široke društvene manipulacije. Kada je riječ o muslimanima u BiH, kako oni mogu izmiriti svoj vjerski, etnički, kulturni i civilizacijski identitet? Kako da istovremeno budu muslimani, Bošnjaci, Evropljani, Sarajlije, Zeničani, Balkanci, a da ne ugroze svoj humanizam i kozmopolitizam i da nastave da žive u koheziji sa svim drugim narodima i vjerama?

Slažem se s Vašim određenjem pitanja identiteta i isticanjem mogućnosti njegovih različitih interpretacija  i instrumentalizacija. Sve se to tokom prethodnog desetljeća ili desetljeća i pol na različite načine i nerijetko u ekstremnim formama pokazalo u globalnim razmjerima. Različiti pokreti u različitim područjima društvenog života i u različitim sferama politike, ekonomije, kulture, religije i ideja predstavljani su ili tumačeni kao borba za priznanje, potvrdu ili afirmaciju nekog identiteta, tako da se danas prolazi svojevrsna faza zamora od pitanja identiteta. Međutim, s nama Bošnjacima je utoliko drukčije što smo mi zajednica koja je, za razliku od najbližih komšijskih zajednica sa kojima dijelimo važne elemente zajedničkog identiteta, bila dugo vremena lišavana normalnih institucionalnih mogućnosti suočavanja sa različitim pitanjima svoga individualiteta i vlastitog identiteta. A to znači da nismo uvijek mogli pravovremeno i slobodno kontekstualizirati i harmonizirati sve naše pripadnosti koje zapravo čine ili tvore naš identitet. Jer, identitet je jedinstvo mnoštva pripadnosti koje je žive, organske naravi, a ne mehanički spoj. I problem identiteta se pojavljuje kada se ljudima ugrožava neka od njihovih pripadnosti, ili kada se neke pripadnosti potčinjavaju drugim pripadnostima. Naravno, ljudi u pravilu drže naročito do one pripadnosti  koju im se ugrožava.

Zato što se nama Bošnjacima dugo vremena nasilno oduzimalo pravo na institucionalno iskazivanje naše etničke, odnosno nacionalne individualnosti ili pripadnosti, u našim samorazumijevanjima iz odnosa prema drugima i prema sebi samima još se  pojavljuju izrazi vještačkih podjela i suprotstavljanja naših pripadnosti kao živih sastavnica našeg  bošnjačkog, muslimanskog, balkanskog, evropskog, mostarskog, bihaćkog, srebreničkog, kakanjskog identiteta… Već sam naveo povijesne uslovljenosti ovdašnjih nesporazuma i, u slučaju Bošnjaka, političkih upotreba nesporazuma oko razgraničavanja vjerskog i etničkog, i potvrdu njihovog  nadvladavanja  na primjeru popisa stanovništva, što držim normalnim izrazom političkih sloboda i demokratije koju sada i Bošnjaci uživaju. Stoga ne sumnjam u sposobnost Bošnjaka da u okolnostima slobode harmoniziraju svoje lokalne, regionalne, etničke, vjerske, civilizacijske  i druge pripadnosti u međusobnim odnosima i u odnosima sa drugima.

IZVOR: PREPORODOV JIURNAL BR. 156