Efendija

Poštovani čitatelji, drage džematlije!

Jedan je plodan i berićetan život izmamio u nas malo kada viđen društveni naklon i izraze gotovo jednodušnoga divljenja. Kongresna dvorana Islamskoga centra te je noći bila pretijesna. Džematlije, uglednici iz javnoga i društvenoga života, sva sila pročelnika gradskih ureda, Predsjednik Republike, Gradonačelnik, predsjednik Gradske skupštine, predstavnici vjerskih zajednica, intelektualci i tzv. običan svijet došli su mu izraziti zahvalnost i poštovanje. A kad tako raznoliko mnoštvo doslovce nahrupi kako bi odobrilo i pozdravilo knjigu, živi spomenik jednoj iznimnoj karijeri i još iznimnijem životu, sa sigurnošću znademo da je taj život imao, i hvala Bogu još uvijek ima, puninu i dubinu, da je iskrio, i još uvijek iskri, u gustom mraku uobičajene ljudske prosječnosti, konačno – da je imao smisla i svrhu.

Ševki efendija za mene je, i dok ga ne upoznah, bio nekom vrstom ultimativne mjere Islamske zajednice u Hrvatskoj. On je bio jedan od njezinih glavnih arhitekata, onaj koji pomiruje njezine snove i stvarnost, onaj koji daje takt i ritam njezinu društvenom odrazu. Otkako čuh za njega, naslutih da je njegov trag u hrvatskom društvu, njegova brazda, duboka, preduboka, možda najdublja koju je jedan musliman naših dana mogao ostaviti. Kad ga upoznah, međutim, posve se uvjerih da je Ševki efendija brend, da je on svojim intelektualnim i moralnim kedibilitetom upravo brendirao svoju i poziciju muslimanske zajednice u Hrvatskoj. Ima li veće stvari, može li se dobaciti više i dalje u vrijeme ratnih sukoba devedesetih?

Uslijed nesretnog nepovjerenja dvaju naroda voljeti svoj narod, svoju Bosnu i Hercegovinu kao domovinu rođenja, a ne ogriješiti se, štoviše afirmirati hrvatsku državu diljem svijeta, domovinu po izboru. Ima li većega smisla od toga da se u zlovremenima ostane čovjek s kičmom, čovjek od riječi na službi ljudima i narodima? Po mojoj pameti, muftija Ševko efendija je ambasador duha tolerancije i dijaloga, insan iz nekih davnih, gotovo zaboravljenih vremena. Ni snažan osjećaj odanosti islamu i muslimanima nije ga priječio da prepozna stazu uljuđenoga i ni za koga tijesna
hrvatskoga puta. Ni orijentacija političkoga hrvatstva nije u njemu gušila ljubav za Bosnu i Hercegovinu i bošnjačkomuslimanski srednji put.

Osjećam potrebu, na ovom mjestu i u ovoj prilici, podijeliti s vama, poštovani čitatelji, nekoliko dojmova o njegovu načinu i stilu, načinu koji obavezuje. Nikada Ševki efendiju nisam doživio kao čovjeka suhog intelekta, tehnologa vladanja kojemu je sve jasno i koji si ne dopušta čuđenje. Nikada ga nisam vidio samodopadnoga i bez traga kolebanja. Naprotiv, s onu stranu kolebljivaca i slabih subjekata, on se često kolebao, lomio u sebi i vagao svaku riječ kad je riječ mogla presuditi, odrediti sudbinu čitavih naroda. Teško se taj insan naprezao da pomiri dunjaluk šerijatom, a da se pritom potonjega ne baci pod noge dunjaluku. Valjalo je, naime, živjeti i preživjeti u ta dva nerijetko posvađana svijeta. I imati mjeru.

Ševko efendija posve je nalik narodu kojemu pripada i ništa od toga naroda, čini mi se, nije se otuđilo u njemu. Kao i Bošnjaci, on nikada nije bio orijentalni čovjek, ali nikada ni čovjek Zapada. U njemu, u njegovu načinu, i jučer i danas možemo uočiti dvije konstante – otmjenost i suzdržanost. Obje, po meni, imaju izvor u tom kolopletu dvaju nerazmrsivo povezanih čvorova – zapadnom, koji je konkretan, gdje se čovjek kadšto ćuti kao da je odlomljen od Univerzuma, da je biće puke mehanike i racionalnih pobuda, i orijentalnom, u kojem apstrakcija posvjedočuje Boga, u kojem se Bog ne otkriva, ali su svud oko nas tragovi njegove prisutnosti, njegove Ljepote. Umom na Zapadu, srcem na Istoku, Ševko efendija je nimalo ušminkana slika i prilika svoga naroda. Riječju, naš Efendija.

Poštovani čitatelji, redakcija Biltena ne upravlja vašom precepcijom, na daj Bože, i nismo od onih kojima je pošto-poto stalo da ostave dobar dojam. Štoviše, mi se niti ne želimo svidjeti na prvu. Mi ne radimo na odnosima s javnošću. Naš je zadatak odnositi se sa stvarnošću, i pritom steći povjerenje. Utoliko mi je ovdje reći da je mali jubilej Biltena, koji smo obilježili po izlasku 150. broja, jedna važna cigla u zidanju naše, sve relevantnije časopisne adrese. Nije malo kada prvi čovjek hrvatske metropole izjavi da je Bilten ogledalo plemenite i čiste zagrebačke muslimanske duše. Nije malo kada se najviđeniji sarajevski alimi ljute zašto im niste objavili tekst, pa se mi u redakciji pravdamo istinoljubivošću činjenica da smo doslovce zatrpani materijalima. Hvala Bogu Uzvišenom!

Nije šala da iz broja u broj ovaj časopis skromnoga imena narasta u tribinu muslimanske pameti, u artikuliranu parlaonicu koja mnogim nemuslimanima imponira jer na njegovim stranicama mogu “čuti” glas i glasove suvremenog islama, čitati o dvojbama i kušnjama muslimanskog uma i muslimanske duše, o ljudima koji žele unaprijediti sebe kroz vjeru, a time i uljepšati svijet za sve druge, bliske i daleke – ljude u najužem i najširem smislu. Mnogi se zaklinju u dijalog i međuljudsku solidarnost, a pri prvoj kušnji, priklone se grmljavini svoga stada i škrguću zubima o neprijateljskom Drugom. Bilten pokazuje, međutim, da Kuća islama prima u sebe najširi raspon uljuđenih i dijalogičnih spoznaja o svijetu. Bilten pokazuje da te glasove islama i muslimana moramo čuti ako nam je stalo do mira, pravde i pravičnosti. Ako želimo društvo mira i sklada, a ne društvo straha i laži.

Jedan od naših biltenovaca, pjesnik, urednik i antologičar Ervin Jahić, nedavno je izabran za predsjednika Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”. U svoje osobno i u ime cijele redakcije Biltena od srca mu čestitam želeći mu da unaprijedi to Društvo na korist cijele naše zajednice.

Od osobita značenja je konstatacija muftije dr. Hasanovića, izrečena na predstavljanju knjige o Ševki efendiji, kako je to jedinstven slučaj u svijetu da na predstavljanju knjige o muftiji aktivno sudjeluju predsjednik države i gradonačelnik glavnoga grada. Dodao bih: da se jedna “interna priča” izmjesti u eksterijer – i nagovori veleposlanike, konzule, političare i uglednike iz javnog i kulturnog života da je dođu poslušati. Ona nas nuka da budemo još bolji. To je velik kao Himalaja, golem socijalni kapital koji muslimani imaju u ovoj zemlji i u ovome društvu. To nam je, treba li reći, naš Efendija ostavio u amanet. To je njegov intelektualni i moralni testament.

Budući da mi čvrsto vjerujemo da su najbolji od nas oni od kojih drugi ljudi nisu bihuzur, oni od čijih jezika i ruku ne trebaju strahovati drugi ljudi, to je jamac našega ispravnoga puta. To je naš link za univerzalno čovještvo, staza kojom hode uspravni ljudi.

Srdačno vas selamim!

dr. med. Gzim REDŽEPI
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

[ddownload id=”7898″ text=”Preuzmi u PDF formatu”]