(Među)ljudski odnosi

“Ne zaboravite na velikodušnost u svojim uzajamnim odnosima! Jer, Allah vidi što vi radite.” (Bekare, 273)

Poštovani čitatelji, drage džematlije!

Kada nam je Gospodar svjetova udahnjivao život, bez sumnje bilo je to izvan naše želje i nakane, mimo sfere našeg utjecaja. Bilo je to s naročitim Božjim planom i naumom. Dovevši nas na svijet, On nam je iz Svoje svemilosti podčinio sve što je na zemlji, i rekao nam da se njome služimo. I ljude i narode stvorio je da se upoznaju.

A vjernik je vjerniku ogledalo, zrcalo, da bi se jedan u drugome, drugi u prvome ogledali i odnosili. Zapadna kultura, zapadna filozofija, međutim, odlučno ustrajava na individualizmu, snažnoj osobnosti, pojedinačnoj sreći. Ono do čega u kulturi i civilizaciji toga zapadnoga svijeta, čini mi se, s pravom najviše držimo ispisano je na stranicama njezine književnosti. Čini mi se, to nešto može stati u sljedeće: povijest ljudske samoće. Upravo tako, najcjenjenija mjesta te kulture, te umjetnosti svjedoče o ljudskoj samoći, ljudskom postojanju u samoći i samosti. Riječju, pravu na samoću.

Ipak, muslimanska duša, podučena kur’anskim napucima i sunnetom Poslanika, ma koliko bila povijest jedne blagoslovljene samoće, nikada nije zaboravila razvijati svijest o Bogu, koji joj je bliži od vratne žile kucavice, ali i o drugome čovjeku što diše uz nju. Štoviše, njoj je zapovijeđeno da se ogleda u drugima, da razvija odnos, da uzme na znanje i žive i “nežive” duše, da se s jednima ophodi, a drugih da se sjeća.
Upravo baš svaki čovjek, bio ili ne bio svjestan Tvorca svega postojećega, ima potrebu za ljubavlju. Vjernik će reći da ljubav dohodi iz Ljubavi, nevjerni će je tražiti u “nekoj kemiji”. Ljubav o kojoj ovdje govorim nije od ljudi za ljude, ona je ona hrana kojom se dosita hrani naš duhovni organizam. Ali njezinu istinitost možemo dokučiti posvjedočivši je, uživajući je i u ljubavi za ljude. Ne govori istinu onaj koji kaže da voli Allaha, a nije ljubazan prema ljudima. Naše duše iskre su Božanskog svjetla.

Koliko smo toga svjesni? Koliko smo razboriti? Koliko po razumu sudimo i presuđujemo, a koliko po našim ojađenim srcima?

Naša časna vjera uči nas i traži od nas da se, pridržavajući se njezinih postulata, uzdignemo do nebeskih visina kao ljudi dostojni Njegova lica. Ona uređuje odnose među ljudima. Ona preporučuje pravdu i humanost. Dvoličnosti podmuklost, podvale i svađe nisu dostojni ljudskog društva uopće, ne samo zajednice vjernika.

Bratstvo ljudi uopće jedan je od najsnažnijih ideja naše časne vjere. Uvjet za to su plemenite i čiste namjere te iskrenost.

Mi koji se suodnosimo kao zajednica muslimana u Hrvatskoj ne smijemo se obmanjivati međusobno, niti nam je dopušteno kititi se šehadetom a jezikom izricati potvore i laži. Nije nam dopušteno klevetati i gibetiti, i ne smijemo dopustiti da mržnja ovlada našim srcima. Kad je u srcu mržnja, bačena je tamna koprena na lice razuma.

Istinski vjernik zna da će biti pitan na Danu suda za postupak najmalešniji. Budimo dostojni tog ugovora s Gospodarom, ugovora koji potpisasmo izgovarajući kelime-i-šehadet.

P. S.

Valjda nikada kao 24. travnja, barem u posljednjih 10-ak godina, na Izvještajnoj skupštini Medžlisa Zagreb nije bilo toliko džematlija. Osjećam, dakako, potrebu izraziti svoju zahvalnost i poštovanje svim vrijednim džematlijama, osobito imamima i mualimama te članovima Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb koji su pravi hizmećari naše zajednice. Oni su širokogrudni, požrtvovni, odlučni u čuvanju i obrani interesa vjere, oni zajedničke interese nadređuju osobnim, njih krasi odmjerenost, iskrenost i istinoljubivost. Ejvallah! Da sve među nama koji srcem i djelom vole naš din i iman Bog obaspe Svojim rahmetom i podari nam zdravlje, sreću, nafaku i bereket. Amin!

dr. med. Gzim REDŽEPI,
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

Preuzmi u PDF formatu