Ademu je Bog stvorio Havu da bi se uz nju smirio, ali zacijelo i da bi podnio vlastitu usamljenost. U suri El-Araf nedvosmisleno stoji: “On je Taj Koji vas od jednoga čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri.” Otad se ljudski rod uvećava i traje do roka određenoga. Plodom te veze utemeljena je obitelj, tada počinje naša, ljudska civilizacija.

U Kur’anu časnom naići ćemo na mnoga mjesta koja nam govore o važnosti obitelji i vezama u njoj. Isaovu majku, časnu Mejremu, štitio je ujak joj Zekerija, Jakub nam je pokazao što je prava očinska ljubav svojim ponosom prema sinu mu Jusufu, Ibrahim sa suprugom dobi potomka u dubokoj starosti. Svi spomenuti vjerovjesnici spomenuti su na mjestima u kojima se slavi obitelj. “Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, starost dožive, ne reci im ni ‘uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim”, kur’anske su upute koje sugeriraju odnos muslimana prema roditeljima. Veza između vjernika koju Bog traži od nas ne potire krvnosrodničke veze. Naprotiv, obitelj je osnovna ćelija društva sazdana na islamskome moralu. U današnjem svijetu, međutim, svjedoci smo dokidanja starih vrijednosti, na mnoge načine dokidanja tradicionalnog morala i klasičnih svjetopogleda, riječju – stvarne krize obitelji. Obitelj se pokušava odbaciti izvanbračnim zajednicama različitog tipa, ali i zajednicama istospolnih parova. Obitelj se na mnoge načine rastače i ruši zarad bezgranične slobode, koja zagovara pravo, a prešućuje odgovornost. To je u temeljnoj suprotnosti s islamskim idealima i ciljevima koje muslimani postavljaju pred sebe. Primjerice, poslanik Lukman savjetovao je sinu da se ne oholi, da dobra djela čini i odvraća se od ružnih, da ne bude gord ni hvalisav. U Lukmanovu primjeru nalazimo uzor odgoja čiji je sadržaj vjerski moral i izgradnja zdrave i karakterne osobnosti.

Božji poslanik je rekao: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado: vladar je pastir i bit će pitan za svoje stado; muž je pastir u svojoj obitelji i bit će pitan za svoje stado; žena je pastirica u kući svoga muža i bit će pitana za svoje stado”.

Ma koliko je islam uspostavio univerzalno bratstvo vjernika, nije, kao ni ostale monoteističke religije, zanemario krvnosrodničke veze ni ulogu roditelja prema djeci, odnos muža i žene, žene i muža, djece između sebe, odnos između rođaka… Pročitajmo, na primjer, veličanstvenu suru Hud i saznajmo kako je poslanik Nuh molio za svoga neposlušnoga sina. Dužnost je, dakle roditelja, da ulože svaki napor.

Poštovani čitatelji,
nikako da se prestanem čuditi ljudima koji sve znaju. Nikako da prestanem osjećati strah i nelagodu pred ljudima koji kažu da su u posjedu znanja i koji, bez imalo sumnje, svoju mjeru nadređuju mjeri svijeta. Nikako da se lišim osjećaja da je čovjeka Bog stvorio da se upoznaje s drugima lijepom riječju i djelom, da pokaže radost otkrivanja i susretanja, da se svemu stvorenom istinski zadivi, a Stvoritelju zahvali. Naš svijet, svijet kojemu svjedočimo, iz dana u dana postaje sve ružniji i tjeskobniji. Mi iz dana u dana postajemo sve krhkiji kao bića pred slikama globalnoga užasa koji nas podsjećaju na sumrak svijeta, na krah naše biti i smisla našega postojanja. Da nas od zla Bog sačuva! Da dragi Bog zaštiti našu vjeru, da je budemo dostojni i da samo našim postupcima pokazujemo koliko je ona lijepa i plemenita.

Naša djeca naše su ogledalo. Pobrinimo se da ih zadužimo dobrotom i iskrenošću, jer je njihov islamski odgoj jedini naš kapital koji ćemo ponijeti sa sobom na onaj svijet, ali i najveći naš doprinos svijetu u kojem živimo.

Bajram šerif mubarek olsun!

dr. med. Gzim Redžepi,
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

[ddownload id=”18126″ text=”Preuzmite u PDF formatu”]