Nije Bajram svaki dan

Pomisao na Bajrame uvijek iznova vraća me u djetinjstvo, u moje selo Pirok, nedaleko od Tetova. Za nas djecu bajrami su počinjali nekoliko dana prije samog blagdana. S posljednjim danima ramazana, ali i nekoliko dana uoči Kurban-bajrama, majka nam bijaše “pod opsadom”. Nestrpljivi kako samo djeca mogu biti, zasipasmo majku bujicama pitanja: Kad će doći otac? Što će nam kupiti? Koliko dana će ostati? Potom bi uslijedili višesatni obilasci Tetova u potrazi za najboljom bajramskom odjećom i obućom. Nažalost, ili nasreću, tada nije bilo šoping centara, ni dućana u izobilju. Kupovalo se u robnoj kući ili u rijetkim novootvorenim buticima. Sa sjetom se prisjećam vremena kada bismo dobivali darove iz Zagreba; brižljivo bismo vadili robu iz bijele papirnate vrećice s plavim crtama na kojoj je malim slovima pisalo nama, jer je i ta vrećica smatrana dijelom poklona – i nju se čuvalo za posebne prigode ili za neko novo umatanje hedija. U to vrijeme gotovo sva djeca dobivala su bajramluke; osim nove odjeće, dobivali bi pokoji bombon, a samo ponekad “zalomila” bi se i poneka čokoladica od imućnijih susjeda ili rođaka. Novac, dakako, još rjeđe.

Ipak, čini mi se da su tadašnji dječji osmijesi, te mirisi nove bajramske oprave, baklava i slatkiša, bili intenzivniji i “bajramskiji”. Što se to promijenilo u nepunih 25 godina? Uostalom, varam li se kada tvrdim da se današnja djeca ne vesele bajramima onako kako smo to mi činili? Ispunjavanjem baš svih, nerijetko posve razmetnih, želja svojim potomcima činimo da im svaki dan bude Bajram. Darujući ih svakodnevno, Bajram im time biva bezmalo običan dan.

Sjećam se, kao da je danas, kada bismo od roditelja ponekad zahtijevali nešto preko svake mjere, nešto čime bismo prelazili “granice”, fraze koja bi, ovisno o zgodi, nekad imala prizvuk prijekora i pokude, a nekad, i to je češće bio slučaj, ironijske zadjevice i pošalice: Nije Bajram svaki dan! Bajram je blagdan veselja i dobrog raspoloženja, kada se, osim bajramskih svečanosti, odijeva najljepša odjeća, a najmilije se daruje bajramlucima. Po tim i mnogim drugim značajkama Bajram je ušao u narodne izreke, a ovom se nedvosmisleno željelo reći da se svaki dan ne može bajramovati i slaviti.

Zašto se ne mogu oteti dojmu kako našoj djeci sve više uskraćujemo mirise Bajrama i ljepotu bajramovanja? Zašto mi se čini da smo za to odgovorni mi, njihovi roditelji? Kupovanje ljubavi darovima bumerang je koji će nam se vrlo brzo vratiti. Onako brzo kako se mijenja društvo, odnosno mnogo brže nego što možemo i zamisliti. Današnja djeca sve kasnije počinju postiti jer mi, eto, smatramo da im je to teško: još su premali, imaju puno obveza, dugi su dani, premršavi su. Do škole ih vozimo autom, čekamo ih, često im nosimo i torbu jer im je preteška. Nažalost, oko nas je sve više ljudi koji nerado ili jedva razgovaraju s prijateljima ili rođacima; svojim pričama opterećuju djecu, kradući im djetinjstvo, pa ta mala, nevina bića, neprimjetno gube djetinjstvo i postaju (star)mali. Kao da ionako neće odrasti i, prije ili kasnije, osjetiti i doživjeti svu grubost narušenih međuljudskih odnosa.

Dok razmišljam o sveprisutnoj pojavi nerezonskog udovoljavanja djeci – ustvari svakovrsnom podilaženju od kojeg malo koga sutra neće zaboljeti glava – i zadovoljavanju njihovih potreba bez granice, na koje nas, naravno, potiču djeca sama, motajući nas oko malog prsta, pada mi napamet tvrdnja Joa Nesboa koju iznosi u jednoj od svojih knjiga, navodeći kako specijalni policajci zaduženi za pregovore s otmičarima najčešće koriste najobičnije dječje metode, svjesni da djeca najbolje znaju do koje granice i kako nas mogu iskoristiti! Naša obveza je odgojiti djecu u ljubavi i harmoniji, naučiti ih da vole druge, ne opterećujući ih stvarima kojima nisu dorasli, podučiti ih životu u dini-islamu i skromnosti. Ali i naučiti ih da se vesele sitnicama i da nemaju bolesne ambicije.

A kako to provesti u djelo? Kakvu im poruku svakodnevno odašiljemo? Kako im usaditi moralne vrijednosti i dobro ih odgojiti kada su po mnogo čemu obavještenija od nas, kada su posredstvom raznih medija u doticaju s informacijama koje su oprečna vrijednostima koje zagovaramo? U društvu koje je postalo posve komercijalizirano mladići već u ranim dvadesetima žele voziti dobar auto. Pritom ih ne brine to što studij nisu završili, kao ni što nemaju dana radnog staža. Usprkos tome, roditelji im sve omogućuju, jer se, eto, zbog djece živi i radi. Nerijetko im se organiziraju i po dvije svadbe. Upriliče roditelji svadbu u Zagrebu pa nakon nekog vremena i u Makedoniji. Slično je i s proslavama sunećenja. I što se onda čudimo mladima kada im šaljemo poruku da nema ničega nemoralnoga u tome da neobrazovane i nemoralne osobe vode odgojno-obrazovne ustanove, da nepošteni govore o poštenju, da se oni koji gaze sirotinju i iskorištavaju ljude kunu u socijalnu osjetljivost, da oni koji šire mržnju i laži propovjedaju o važnosti i značaju istine i bogobojaznosti?

Protekloga ramazana, možda više nego ikada prije, postadosmo svjesni opće mijene – uvidjesmo kako više ništa nije sveto. Protekloga ramazana, protekloga Bajrama prolijevala se muslimanska krv u džamijama, na musallama, na trgovima. Ubio je musliman svoga brata i time se hvalio na internetskim stranicama želeći slavu i hvalu. Pa zašto bismo mi bili iznimka, pitate se zasigurno. Zašto bi kod nas vladao sklad i harmonija? Ništa nas ne košta brbljati o tome. Lakše je deklarativno propagirati islamske vrednote nego ispravno djelovati. I stoga, na tragu izrečenih razmišljanja o Bajramima nekada i sada, o ljudima i ljudskosti nekada i sada, priželjkujem da nas spomenuta fraza (nije Bajram svaki dan) – prije ili kasnije, a radije prije – dozove k svijesti, malo razbudi i probudi iz duhovnoga drijemeža te da napravimo inventuru svojih postupaka.

Što činimo da ne budemo od onih kojima je Bajram svaki dan, što činimo da ljudi iz našeg bližeg i daljeg okruženja shvate da su bajrami doista blagdani vjernika? Napokon, koliki napor ulažemo da našoj omladini pošaljemo poruku da se vrijedi boriti za istinu i pravdu, da cilj ne opravdava sredstvo, da titula ne čini čovjeka, da ako je netko nešto mogao – to ne znači da to postaje pravilo, ako se nekoga uguralo u nešto – to ne znači da je to prihvatljiv postupak i ako se favoriziraju podobni – da to nipošto nije smjer kompetentnih i odgovornih?

Cijenjene džematlije, draga djeco i omladino!

Pred nama je nova školska i vjeronaučna godina. Prioritet obrazovanja, a posebno upoznavanja s vlastitom vjerom i njenim osnovama, odnosno s islamom, Časni Kur’an naglašava kao obvezu svakog mu’mina i mu’minke, odnosno muslimana i muslimanke. Nitko poput mladog čovjeka ne prilazi životu s toliko zapitanosti, očekivanja i beskompromisnosti u traženju. I nitko poput mladog čovjeka ne umije osjetiti isključenost i ispoljiti rezigniranost. Mlada osoba je odveć suptilna i kompleksna i procesi njena odgoja i obrazovanja baš zato se ne smiju simplificirati i šablonizirati. Od nas koji smo volonterski uključeni u rad Islamske zajednice, a osobito od onih koji su profesionalno vezani za nju, očekuje se naročita predanost i znanje, intelektualna znatiželja a napose interes za čovjeka i njegovo dobro. Vaše je pravo od nas to očekivati, zahtijevati i na to nas, bude li potrebno, i podsjećati.

U vjeri da ćete, upisavši svoje dijete na vjeronauk u naš Islamski centar i zagrebačke osnovne škole, naići na razumijevanje, znanje, podršku a nadasve na interes za čovjeka i njegovu dobrobit, srdačno vas selamim!

dr. med. Gzim REDŽEPI
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

[ddownload id=”6940″ text=”Preuzmi u PDF formatu”]