Rastanak je, voljom Gospodara svjetova, dio tipične čovjekove ovozemne putanje, koja ide, pjesnik bi rekao, od gnijezda do zvijezda. Živ insan već rođenjem nosi sa sobom sjeme smrti, odnosno riječima vjere: nakon odbrojanih zemaljskih koraka duša se smiruje i vraća svome Gospodaru.

Ovim brojem Biltena opraštamo se od Dževada Jogunčića, člana našeg uredništva i čovjeka koji je po svemu bio drukčiji, rijedak i netipičan. Bezmalo neusporediv. Od čovjeka koji je svojim postupcima i djelovanjem nastojao pomiriti drevni ideal najmudrijih insana u zagrebačkoj muslimanskoj sredini: biti istodobno najprivrženiji vjeri i tradiciji muslimanskog i bošnjačkog bića, a biti u svijetu i sa svijetom, dijeliti s njim probleme i radost življenja. Nenadoknadiv je to gubitak za nas i našu zajednicu i po tome što hadži Dževad Jogunčić nije bio tek neki kabinetski tip, suhi intelektualac u našim redovima koji se više druži s knjigom i njezinim blagodatima a tek rijetko zalazi među ljude. On je bio baš suprotno od toga.

Volio je stjecati znanje, bio ga je žedan, ali je vazda imao iznimnu visoku svijest o potrebama zajednice kojoj pripada. On ju je gradio danomice, hizmetio joj kao malo tko, svojim primjerom pokazujući da se nitko od nas nikada nema prava umoriti od služenja njoj i našoj vjeri. Naš brat Dževad bio je jedan od najagilnijih članova pet, šest bošnjačko-muslimanskih asocijacija u Hrvatskoj i prvi čovjek Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Mnogi od nas nisu ni znali, a vakat je da to sada posvjedočimo, da je u svom matičnom poslu bio jedan od najcjenjenijih stručnjaka u ovom dijelu svijeta. To neznanje, međutim, ne čudi me baš nimalo, jer je opći dojam da je njegov jedini posao bio rad za Džamiju i rad za boljitak bošnjačke i muslimanske zajednice u Hrvatskoj. Vrijedan za svaki kolektiv poput suhog zlata, Dževad nikada svoj rad za muslimane i Bošnjake nije naplaćivao. Naprotiv, bio je od prvih koji se hvataju džepa i daju priloge za naše projekte. Mogao je, čini mi se kao malo tko, nagovoriti veliki broj ljudi da sudjeluje u našim akcijama, koje su mahom neplaćene i izraz su dobre volje. Ako kažem da je veći dio poslova oko našega časopisa preuzimao na sebe, tj. na nagovore najcjenjenijih naših alima i intelektualaca da nam napišu ili ustupe tekst – ne govorim krivo.

Njegovi napori da Islamska zajednica, skupa s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom, iz godine u godinu organizira znanstvene skupove – nemjerljivi su i jedan je od najzaslužnijih za njihovo osmišljavanje i izvedbu. Hadži Dževad je bio i među najpouzdanijim u našim redovima. Znao je da je dana riječ svetinja i da je ona imanentna biću islama, etici i moralu našega svijeta. Naše poslove radio je bez srkleta i s velikim veseljem. Hizmetio je starog i mladog, znanog i neznanog, efendiju i fukaru i nikada mu nije bilo teško odnijeti ili donijeti, predati ili darovati, zagovarati ili nagovarati. Bio je materijalno neovisan i bilo mu je merak davati svojoj zajednici.

Nosit ću ga u sjećanju kao vrckava i iznimno duhovita čovjek. Na pravim mjestima, uvijek s mjerom i taktom, znao je „olabaviti situaciju“, znao je izreći kakvu ljekovitu riječ koja bi terapeutizirala problem, a sudionike rasprave razrahatila. Nadasve je volio knjige. Sa zanosom i ljubavlju govorio je o učenim ljudima, poštovao ih i divio im se. Primjerice, njegova ljubav za književnost i za znanost, osobito za islamsku duhovnost, čudesna je i zbilja je rijetko srećemo ne samo u našim krugovima.

Njegova privrženost Bosni i Hercegovini, međutim, bila je upravo dirljiva. Počesto sam imao dojam da nema islamske, niti nacionalne adrese u Bosni na kojoj Dževad nije dobrodošao. Fascinantan je pritom bio krug njegovih prijatelja i poznanika. Danas mi se čini da je njegov “ulog” socijalni kapital za nas, za našu zajednicu, putokaz i obvezujući testament: to je siguran način kako ćemo biti protagonisti a ne tek svjedoci vremena.

Dževad je, iako nezlječiv Tuzlak, volio Hrvatsku i Zagreb. Zagreb mu je bio drugim domom i srodio se s njime. Ovdje je ostavio i svoj urednički trag na mnogim važnim knjigama Bošnjačke nacionalne zajednice, za koje je, s uzbuđenjem, govorio da će ga nadživjeti.

Dževad je u Biltenu godinama objavljivao hikaje, mudre misli i izreke. I ta njegova rubrika, koju smo naslovili “Iskre mudrosti” i koju ovim brojem posljednji put objavljujemo, puno govori o njemu. Bio je nezasitni čitatelj i vjerovao je da ima smisla iz rasute svjetske biblioteke izabrati biserje mudrosti za čitatelje Biltena. Vjerovao je u znanje i mudrost i vazda se kao derviš u vrtnji okretao za njima. Hadžija Dževad bio je ašik i sufij i vjerujem da je sa zikrulahom na usnama preselio s ovoga svijeta.

La illahe illellah, Muhammed resullah bila je jednadžba njegova života. Kao svaki predani hizmećar i u dunjalučkim poslovima uspješan insan, imao je i dušmana koji su mu zavidjeli i potvarali ga, odričući mu zasluge i značaj. Bogu hvala, nije se obazirao, nije se osvrtao! Želio je biti dobar i činiti dobro i kad većina ljudi prestane vjerovati da to ima smisla. Nakon njegova odlaska, dojma sam, naši džamijski hodnici bit će zasigurno pustiji, a naše sjednice i sastanci “zakopčaniji”, monotoniji.

Otišao je čovjek duha i neobične živahnosti, insan rijetke lucidnosti i volje za akcijom i služenjem općem dobru. Pomišljam da se već sad naš dobri Dževad-beg, na onome svijetu, raspričao sa svojim istomišljenicima, ali i da se prepire s neistomišljenicima. I sve ih poštuje, i svima, kad za to ima razloga, daje za pravo. Neka je rahmet njegovoj dobroj duši i neka mu Uzvišeni Allah podari Firdevsi džennet. Neka njegovoj obitelji da sabur, a džematu kojeg je gradio i pripadao mu cijelim svojim bićem uzajamnu ljubav i poštovanje.

dr. med. Gzim Redžepi,
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

[ddownload id=”19661″ text=”Preuzmite u PDF formatu”]