Odricati arapskim migrantima pravo na europsko sklonište/stanište zato što tobože nisu ukorijenjeni u zapadnoeuropsku kulturu i civilizaciju najperfidniji je falsifikat koji smo čuli od početka migranske krize – tragedije naroda i ljudi koji bježe pred paležom i nasiljem. Jer, uče to i naši osnovnoškolci, Arapi su se itekako upisali u kulturnu povijest Staroga kontinenta i u njegovoj srednjovjekovnoj, rekli bismo formativnoj fazi, dali mu najbolje od sebe, u trenutku kad su europska pamet i znanja bili oskudni. Arapi su u to doba, naime, imali upravo čudesna znanja o medicini. Zbog dopuštene obdukcije poznavali su ljudsko tijelo, upotrebljavali anesteziju, otvarali ljekarne i bolnice. Po svemu što danas znamo o njima, bili su iznimno poštovani u kršćanskoj Europi toga vremena. Liječili su bolesti biljnim preparatima i pisali o simptomima raznih oboljenja.

Čudesni su njihovi matematički i astronomski izračuni iz ranoga srednjega vijeka. Poznavali su znanost i kulturu starijih i visoko razvijenih civilizacija Egipta, Fenicije, Mezopotamije, Indije, Grčke i Rima. Njihova znanja nisu uništavali nego su ih nadograđivali, čime je arapski svijet u kulturnome smislu u srednjem vijeku uvelike nadmašivao Europu. Stvorili su decimalni sustav. Bili su prenositelji znanstvenih i kulturnih dostignuća antičkoga doba. Na temelju antičkih spisa, arapski su astronomi u svojim zvjezdarnicama znali izračunati Zemljin opseg i promjer, ali i putanju Mjeseca i nekih planeta.

Koristeći se zemljopisnim i povijesnim znanjima, ostavili su za sobom više putopisnih djela s mnogo geografskih i povijesnih podataka. Bagdad, Kairo i europska Cordoba bili su tada svjetske sveučilišne velesile koji su okupljali najizvrsniju arapsku pamet toga vremena.

Arapi su naročito zadužili čovječanstvo time što su, zahvaljujući njima i njihovim prijevodima, do danas sačuvana mnoga djela grčkih filozofa i znanstvenika. Time su iznimno utjecali i na razvoj znanosti i kulture srednjovjekovne Europe.

Ove tvrdnje, gotovo doslovce, čvrsto kao grad stoje u udžbenicima iz kojih uče naša djeca.

No to je samo jedna strana priče o europskom mirazu današnjih bezdomnih potomaka slavnih predaka, očajnika koji brode od nemila do nedraga tražeći svoje tobože nepovijesno pravo na europski kontinent. Drugu stranu europsko-arapske medalje ilustrativno nam predočava poziv kršćanima da se odazovu svetom ratu protiv „nevjernika“ koji im upućuje papa Urban II. On će, među ostalim, reći: „Ja, odnosno sam Bog, poziva vas kao Kristove vjesnike da objavite ovaj poziv posvuda i pozovete ljude bilo kojeg položaja, vitezove i obične vojnike, bogate i siromašne, da pomognu i unište pokvarenu rasu sa zemlje naših prijatelja kršćana. Štoviše, sam Krist ih poziva i naređuje… Krenite na ovo putovanje jer ćete na taj način dobiti oprost za sve svoje grijehe i slavu u Nebeskom kraljevstvu… budite Kristovi vojnici…“ I krenuše europski križari po nalogu Pape i europskih kršćanskih vladara u dvjestogodišnji rat, i ulaskom u Jeruzalem izvršiše monstruozan pokolj muslimanskog i židovskog stanovništva. Krajem 12. stoljeća, međutim, sultan Saladin je porazio vojske Rikarda Lavljeg Srca, Filipa II. Augusta i Fridrika I. Barbarossu, nadigravši engleskog i francuskog kralja i njemačkog cara vojnim znanjem, viteštvom i plemenitošću. Lice i naličje ove priče govore nam o izboru i mogućnostima.

O plodnim upoznavanjima i prepoznavanjima i o zatomljenim mržnjama i nasilju. Ovisno o nakanama i poziciji tumača, novopridošlice u europskoj budućnosti ne moraju nužno biti remetilački faktor. Zar ne?

dr. med. Gzim Redžepi,
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb

[ddownload id=”20574″ text=”Preuzmite u PDF formatu”]