Pri žrtvovanju, pri prinošenju žrtve vjernik ne stavlja težište na žrtvu uloženo već iz žrtvovanog dobiveno. Pred nama su dani žrtve, dani Kurban bajrama. Kao i narodima svim i nama je Uzvišeni
prinošenje žrtve naredio: “Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje”. (Hadž, 34.)
Poslanik primjerom osobnim svemu pa i propisu klanja kurbana sljedbenike svoje uči. Osobno je svoj kurban klao govoreći: “Gospodaru, primi od mene i porodice moje.” U najkraćoj kur’anskoj suri, suri Kevser, Allah klanje kurbana naređuje, a cilj naredbe je korist ljudima iz prinošenja žrtve jer vjernik ne gleda što je u žrtvu uložio već što iz žrtvovanog dobiva. A dobiva kroz kazivanje o kurbanu sinova Ademovih, spoznaju da je svakom djelu nijet najvažniji jer “Allah prima od bogobojaznih” (Maide, 27), te spoznaju da je zavidnost snažan pokretač na zlo i nesreću jer bijaše uzrokom prvog grijeha na zemlji kad brat ubi brata. Kroz kazivanje o Ibrahimu, a.s., i sina mu Ismaila, dobiva spoznaju da ljubav prema Gospodaru biva obilno nagrađena, da žrtvovanjem onog što je i nama drago ostavljamo trag na dunjaluku “Spomen je na Ibrahima” (Saffat, 109), i gradimo sebi kuću u Džennetu “ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine” (Saffat, 110).

Kurban – čistač grijeha

Allahu, dž.š., ne treba ono što mi žrtvujemo – “Do Njega neće dostići niti njihova krv niti njihovo meso” (Hadž, 37). Ono što žrtvujemo treba nama – “Do Njega će stići naša bogobojaznost” (Hadž, 37). To znači da ono što žrtvujemo ima smisla samo ako bude djelovalo na onog tko žrtvu prinosi, ako bude njega mijenjalo. Nema smisla prinositi žrtvu Bogu ako nosimo mržnju prema čovjeku. To je vidljivo iz slučaja Kabilova.
Poslanik nam obećava nagradu ahiretsku za našu spremnost na žrtvu, za naš kurban. “Kurbani će vas”, veli Poslanik, “prenijeti preko Sirat ćuprije.” “Sa kapanjem prvih kapi krvi na zemlju od
vašeg kurbana čistite se od grijeha”, podučavao je Poslanik.
Ta nagrada, međutim, će biti dostignuta samo ako kurban bude imao stvarni efekt, da ne bude samo formalna žrtva, žrtva bez sadržaja. Kroz propise o kurbanu učimo da samo ono što je dobro, ono što je i nama drago vrijedna je žrtva. U kurban ne može sakato, slabo. Također učimo o dijeljenju, odnosno žrtvovanju ne smije biti nikakvog dunjalučkog interesa niti profita.
Vjernik ne stavlja težište na cijenu žrtve već na korist dobivenu od nje. Kurban nam u nizu koristi donosi i naputak kako poredati obaveze i prioritete u svakodnevnici. Kroz propis raspodjele kurbanskog mesa to učimo.

Bajramski dani – povratak pod Poslanikovu zastavu

Propis kaže da u kurbanskoj cjelini postoje tri trećine, odnosno postoje tri posebno važne oblasti našeg interesiranja i djelovanja u životu. Porodica – na prvom mjestu je obaveza brinuti se za
svoje stado. Kao što iz kurbanske cjeline prvo odvajamo za sebe i porodicu tako u raspodjeli vremena dnevnog prvo mislimo na porodicu. Nju nikad ne smijemo zaboraviti. Ona je naš prioritet. Neće
nam kurban pomoći preći preko Sirat ćuprije ako nas vlastita djeca budu vukla za noge i usporavala optužujući nas da se nismo brinuli za njih, da ih nismo u mekteb slali, klanjati naučili, itd. Kad prođu dani žrtve, bajramski dani, ne prestaje naša obaveza žrtvovanja jer vjernik stavlja težište na ono čemu nas žrtva uči, na ono što nam kurban daruje, a daruje nam spoznaju: za porodicu se žrtvuj!
U kurbanskoj cjelini druga trećina je rodbini rezervirana. Na obavezu prema rodbini podsjeća i prvi ajet sure En-Nisa: “Allaha se bojte i rodbinske veze ne kidajte.” Ta briga o rodbini koliko je
važna najbolje će nam svjedočiti sljedeće poslanikove riječi. “Tko u krugu svoje rodbine ima siromaha, pa ne bude dobročinitelj prema njemu, i sadaku koja njemu pripada usmjeri drugom Allah mu tu sadaku neće primiti i neće ga na Ahiretu ni pogledati.”
Obavezni smo se pomagati. Kada prođu dani žrtve ne prestaje obaveza našeg žrtvovanja. Ako poslije zaklanih kurbana odnosi među nam budu opet hladni i budemo jedni od drugih udaljeni, ta žrtva nema nikakav smisao jer Bogu ne treba meso već naša promjena, bogobojaznost naša Mu treba.
U kurbanskoj cjelini jedna trećina siromašnima se izdvoji. Poslanik kaže: “Allah, dž.š., je na pomoći svome robu sve dok je on na pomoći svome bratu.” Želiš Božju pomoć? Ima put, pomozi brata! Kada prođu dani žrtve ne prestaje obaveza našeg žrtvovanja, žrtvovanja za opće dobro.
“Nema ništa preče u danima bajrama od klanja kurbana”, kaže Poslanik. A kurban nema smisla ako budemo dijelili samo meso. Kao što dijelimo meso u kurban bajramskim danima, trebamo u svakom danu dijeliti ljubav i brigu prema porodici, pažnju i pomoć prema rodbini i nesebično se žrtvovati za opće dobro. Zar bajramski dani ne bi mogli biti dani našeg povratka izvoru – Kur’anu, sunnetu, povratak pod Poslanikovu zastavu? Zar to ne bi mogli biti dani našeg osobnog i preporoda društva u cjelini?
Mogli bi, do nas je!