Hutba kurra hafiza, Aziza ef. Alija, glavnog zagrebačkog imama, održana 23. 11. 2012./9. 1. 1434.

„A vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima: naređuju činjenje dobra, a od nevaljalog odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. – Allah je doista silan i mudar.“ (9/71)

 

Poštovana braćo!

Po naređivanju i činjenju dobra, a odvraćanja od zla, ljudi se prepoznaju. Po tome se čovječanstvo oduvijek vrjednovalo.

Nažalost, čovjek često umišlja da je sam sebi mjera za sve. Misli da su njegove ideje o humanizmu uzvišenije od vjere u Boga i od Božjih moralnih zapovjedi.

Kako stoji u Kur’anu, to je čovjek koji je: Innehu fekkere we kadder, fe kutile kejfe kadder… „tako mislio i tako procijenio, ali on se uništio tako kako je mislio, on se ubio tako kako je procijenio“ (Muddeththir, 74:18-20).

Čovjek pokušava izaći iz okvira božanskih normi ponašanja, nastojeći oponašati ulogu Uzvišenog Stvoritelja.

Sve češće smo svjedoci kako je umjesto „humanizacije“ na djelu dehumanizacija svijeta. Tako je zato što se misli da ga je moguće humanizirati bez vječnih Božjih imperativa: vjeruj u Jednog Boga, čini dobro roditeljima, ne ubij, ne ukradi, ne čini nemoral i ne ugrožavaj svog susjeda.

Čovjek je najviša vrijednost ovoga dunjaluka. Zato je donesen vječni Božji zakon po kojem je ubiti čovjeka isto kao ubiti čovječanstvo, a spasiti ga, podjednako spašavanju čovječanstva.

Cijenjeni džemate!

Mnogi se danas osjećamo bespomoćno pred desetljetnom okupacijom Palestine. Tijekom posljednjih, na svu sreću okončanih sukoba, stradale su  162 osobe, od čega 37-ero djece.

Podsjećam nas, draga braćo, kako  je Jeruzalem bio pod jednom drugom, ništa manje okrutnom okupacijom europskih križara oko osamdeset godina, tijekom 12. stoljeća, kad je islamski svijet još uvijek bio civilizacijski ispred Europe. A onda je došao Salahuddin Ejjubi i svojom vojskom oslobodio Jeruzalem za narednih 800 godina.

Ovo spomenuh samo da se podsjetimo kako je naše da radimo ono što možemo, vjerujući da će se Uzvišeni Allah pobrinuti za ostalo.

Obećao je da ćemo ponovno biti ponosni i snažni kada budemo Njegovi dobri robovi:

„A Mi smo u Zeburu, nakon Opomene, zapisali da će Zemlju doista naslijediti Moji dobri robovi!” (Kur’an 21: 105).

To je Božje obećanje i mi. kao muslimani, ne bismo u Njegovo obećanje smjeli sumnjati. Jedino je pitanje jesmo li mi dobri robovi Božji na koje se odnosi ovo obećanje ili nismo?

Dok god smo ovako bespomoćni, čini se da nismo. Dakle, valja nam se mijenjati: “Allah uistinu neće promijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne promijeni” (Kur’an 13:11 i 8: 53). Drugim riječima, uradimo svoj dio posla, a Bog će sigurno uraditi Svoj!

Poštovana braćo!

Dva milijuna Palestinaca Gaze čeka pomoć milijardu i pol muslimana i ostatka civiliziranog svijeta.

Ali čekajući smrt, iščekuju i polaganje računa, kad će optužiti cijeli ummet što nijemo promatra njihovo ponižavanje i smrt, a moglo  im  se pomoći, uz malo više odvažnosti i želje!

Poslanik, a. s., veli:

„Doći će vrijeme pa će drugi narodi nasrnuti na vas kao što gladan svijet navali na posudu sa hranom.“ Netko od prisutnih upita: „Je li to zato što će nas biti malo?“ „Ne“, odgovori Poslanik. „Naprotiv, bit će vas puno, ali ćete biti kao pjena. Allah će iz grudi vaših neprijatelja ukloniti strah koji od vas imaju, a u vaša srca će ubaciti slabost.“ „Koja je to slabost, Božji Poslaniče?“, upitaše. „Ljubav prema dunjaluku i prezir prema smrti“, odgovori Poslanik!

Poslanik dalje kaže: „Čuvajte se pohlepe jer je ona uništila one prije vas: učinila je pa su pokidali rodbinske veze, pa su prava i hakove jedni drugih počeli otimati; pa su se odali razvratu, pa su se počeli ubijati….“

Poštovana braćo!

Bez namjere politiziranja hutbe, smatrajući to vjerskom obvezom, postavljam sljedeća pitanja?

Ima li itko tko umije i može utješiti uplakane majke palestinske dječice, koja su svojim nejakim tijelima, prisiljena braniti svoje mjesto pod Suncem?

Tko će utješiti uplakane jetime koji s nadom sjede uz mrtva tijela svojih roditelja, čekajući da se probude?

Gdje je glas muslimana koji traži da najveći svjetski mediji konačno prestanu zanemarivati istinu o Palestini?

Tijekom posljednjih sukoba zapadni mediji, dali su izraelskim dužnosnicima i glasnogovornicima dovoljno prostora da oblikuju cijelu priču o sukobu kako njima odgovara, temeljeći je na lažima.

Prva je laž da je Izrael bio prisiljen odgovoriti raketama radi obrane svojih građana. Mnogi zapadni mediji su odlučili započeti priču o posljednjem nasilju u Gazi sa 10. studenim, kada su ranjena četiri izraelska vojnika na koje su pucali Palestinci, a potom su izraelske snage uzvratile ubijajući nekoliko Palestinaca. Međutim, ono što su prešutjeli je to da je 13-godišnji palestinski dječak ubijen samo dva dana prije toga tijekom izraelskog vojnog upada na Gazu. Smrt ovog dječaka je bila samo jedno od nekoliko ubojstava Palestinaca tih dana. Postoji li razlog zašto smrt ovog dječaka i drugih Palestinaca nije mogla biti polazna točka posljednjih sukoba?

Ako je Hamas uspio ubiti samo tri osobe ne tako suvremenim oružjem koje koristi, kako je onda moguće da je Izrael uspio ubiti stotine palestinskih civila, unatoč tome što koriste sofisticirano i precizno oružje kako bi se izbjegle civilne žrtve?

Ako je Gaza blokirana samo zbog toga da se spriječi unos oružja u nju, zašto onda Palestincima nije dozvoljeno izvoziti iz nje?

Zašto je uvoz hrane uvijek bio ograničen?

Istina je jasna, ne radi se o sigurnosti, već o kažnjavanju stanovnika Gaze.

Po svoj prilici jedina je krivnja Palestinaca u Gazi u tome što su živi!

Braćo i sestre!

Život, smrt, nagrada i kazna u rukama su Uzvišenog Allaha, a kazna i mučenje samo su privremeno u rukama nasilnika!

Na svakom muslimanu je obveza suosjećanja s muslimanima Palestine, prenošenja informacija o dešavanjima drugim muslimanima i humanim ljudima, upućivanje dova Uzvišenom Allahu, materijalno pomaganje muslimana Palestine, ustezanje od grijeha – jer grijesi mogu biti uzrokom patnji drugih muslimana.

Ne trebamo iznalaziti razloge zbog kojih su naši neprijatelji superiorniji, već tražiti uzroke zbog koji smo mi ovako slabi i nemoćni!

Kad bi se muslimani prestali prepirati i ratovati, kada bi se međusobno pomagali i osjećali braćom, stanje ummeta, pa i čovječanstva bilo bi sasvim drukčije.

Bratimljenje muhadžira i ensarija, najbolji je praktični primjer ummetu, na putu življenja islama. To je lekcija koju iznova treba ponavljati svatko od nas.

Muhammed a.s., je rekao: „Vidiš vjernike u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti jednih prema drugima i učtivosti, kao da su jedno tijelo; kad jedan dio tijela osjeti bol, čitavo tijelo osjeća groznicu i nesanicu.“ (Buhari)

Da li se mi, kao dio ummeta, osjećamo jednim tijelom ili smo zabavljeni isključivo sobom?

Volimo li se i uvažavamo međusobno volimo ili je naša komunikacija svedena samo na interese?

Cijenjena braćo!

Kur’an podsjeća ljude na univerzalne vrijednosti, prema kojima svi potječemo od jednog čovjeka i jedne žene, dakle da smo jedan rod, podijeljen u plemena i narode, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo!

Iz toga proizlazi da suživot nije naš izbor, već zahtjev vjere i morala, kulture i civilizacije.

Čovjek naprosto ne može pobjeći od drugog i drugačijeg.

Dakle, ne može se pobjeći od muslimana i židova, od katolika i pravoslavnih, od agnostika i ateista.

Samo Bog, dž.š., ima apsolutnu vlast nad cijelim svijetom. Mi ljudi to nemamo. Točno je, svijet neće naslijediti onaj koji je slab, ali ga neće naslijediti ni onaj koji je ohol i nasilan. Svijet će naslijediti onaj koji je kooperativan, koji je otvoren, koji je u suživotu sa drugima.

Pitanje kulture govora, dijaloga, slušanja i međusobnog uvažavanja je dugotrajni proces za kojeg ne možemo reći ni kad je počeo, ni kad se završava. To je stvar tradicije koju se ne može ni kupiti ni prodati, već se nju mora njegovati vlastitim znanjem, mudrošću i strpljenjem. Bez slobode ljudski život nema smisla. Nažalost, sa slobodom ide i laž, koja ne može preživjeti, ali može nekim ljudima nanijeti zlo, bol i patnju.

Završit ću riječima našeg prvog B-H predsjednika, rahmetli Alije Izetbegovića, koje je izgovorio onda kada je našem narodu bilo najteže.

„Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.

U toj se borbi vrlo malo može učiniti, ali ona je jedino što nam preostaje.

Pitanje je treba li na putu borbe protiv zla mijenjati društvo i njegove ustanove ili ljudska srca? Jedini pravi odgovor je: oboje! Ipak, od čega početi? Od srca, naravno – ako je to moguće i ako znamo kako!”

[youtube id=”0HMNpzU0Q-Y” width=”600″ height=”350″]

Ostavite odgovor