“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21).”

Ibn Kesir, u komenatru ovog ajeta, kaže: “Ovaj ajet je veliki temelj za uzimanje Allahovog Poslanika, a.s., za uzor u njegovim izrekama, djelima i stanjima. Zato je Uzvišeni naredio ljudima da im Poslanik bude uzorom, i to na Dan ahzaba, u njegovu strpljenju, pozivanju drugih na strpljenje, te njegovu bdijenju, zalaganju i iščekivanju izlaza od njegovog Gospodara.

Neka je salavat i selam na njega stalno, sve do Sudnjeg dana. Stoga je Uzvišeni onima koji su pravili zabune i bili uznemireni na Dan ahzaba, rekao:  “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor” (El-Ahzab, 21)”, odnosno upitao, zašto se niste poveli za njim i uzeli za uzor njegove profinjene osobine?” (Tefsir Ibn Kesir, 3/475)

Kur’anska misao koju je Muhammed a.s., propovijedao, primjenjivao i na njenim osnovama učvrstio temelje prve Islamske zajednice, predstavlja sintezu i rezultat kontinuiranog procesa objave.

U procecu daljnjeg razvoja ljudske milsi, koji je Kur’an otvorio, čovjek dobiva posebno mjesto.

On na osnovu izričitog slova Kur’ana postaje gospodarom čitavog pojavnog svijeta.

Dobiva puna ovlaštenja da u okvirima općih kur’anskih uputa, pomoću razuma i nauke, upravlja svijetom i koristi ga za dobro društva.

U tom upravljanju i korištenju, svi su ljudi jednaki i ravnopravni, jer čine jedinstvenu ljudsku zajednicu.

Rad, znanje, doprinos zajednici i odnos prema drugima jedina su mjerila njihove vrijednosti.

Prema tim mjerilima ocjenjuju se sva druga ljudska opredjeljenja i pripadnosti bilo koje vrste.

Prema njima se mjeri i samo vjerovanje u Boga.  Ukoliko ne doprinosi ovakvom ponašanju ljudi, postaje prazno i lažno.

Ulaskom u mubarek mjesec rebiu-l-evvel i predstojećim mevludima, čime samo dodatno evociramo uspomene na Poslanikov život, djelo i misao, čini mi se bitnim podvući značaj gornjeg principa i njegovo ponovno oživljavanje u našim srcima i dušama.

Neosporno je da postavljenje čovjeka prema čovjeku, njegovo otvaranje prema drugima, zauzima značajno mjesto u formiranju zdrave, pozitivne i konstruktivne  ljudske ličnosti.

Međuljudski odnosi su najviđeniji i najvažniji način ljudskog ispoljavanja. To je njegova najvjernija slika i ogledalo koje ne vara.

Imati i znati ne znači samo po sebi voljeti drugoga i željeti mu pomoći.

Događalo se i još uvijek se događa, da se materijalna i tehnička prednost i preimućstvo upotrebljavaju kao sredstvo, ne za pomoć drugima, nego obratno, za njihovu eksploataciju i porobljavanje.

Jer, ne zaboravimo, čovjek je taj koji primjenjuje mjere.

Ako on u duši ne nosi ljubav prema drugome, ako zadovoljan i spokojan legne, a u susjedstvu ima gladnih i promrzlih, neće se ustezati da svaku mjeru zloupotrijebi.

Otuda je Muhammed a.s., pridavao punu pažnju čovjeku i njegovom postavljanju i odnosima prema drugome.

Mislim stoga, da ćemo se najbolje odužiti svome Poslaniku i oživljavati uspomenu na njega, pojačavši rad na humaniziranju međuljudskih odnosa.

Jer Muhammed a.s., ta svekolika izuzetnost koja je osvajala vjernike i plijenila protivnike, ličnost koja već više od  tisuću i četiri stotine godina šalje, i vječno će slati, svoje svjetlo koje prvenstveno izvire iz njegova humanizma., odnosno iz principa na kojima je formirao sebe.

Jer ova njegova ljudska komponenta, sa svom svojom emotivnošću, jednakošću i spontanošću – upravo je ono što nas raduje. Jer, to je djelo jednog od nas, jednoga koji je kao i mi.

Kažimo nadalje da je proučavanje i prikazivanje Muhammeda a.s., kao čovjeka i borca danas vrlo aktualno, možda aktualnije nego ikada ranije.

Jer, krajnje je vrijeme da se spozna kako ni Resulullah nije mogao ići kroz povijest drugim putem osim onog , kojeg određuju stalni i nepromjenjivi zakoni prirode, naime putem borbe i truda.

Poštovana braćo!

Premda najodabraniji i Bogu najmiliji, ipak je morao proći kroz brojne patnje i životna iskušenja.

Svaki je uspjeh plaćao borbom i žrtvom, jer se drugim putem i ne može doći do uspjeha.

Prema tome, i Muhammeda a.s., je samo jedan put vodio ka pobjedi; a to je put borbe, pouzdanja, požrtvovnosti, te ustrajnosti i samoprijekora.

Kao što vidimo, ni najviši izabranici Božji ne mogu pomutiti beskrajni sklad svemira, da bi zikrom ili čekanjem osvojili svijet. U islamu, svaka stvar ima svoj zekat, a upravo taj zekat je uvjet uspjeha.

Nijedan čovjek, nijedna skupina , pa nijedan narod kroz čitavu povijest ljudskog roda, nisu postigli ni najsićušnijeg uspjeha  bez truda.

Očekujući da nešto dođe s lahke strane, može se postići samo jedno: a to je smrt!

U vremenima, u kojim svjedočimo kako se mnoge islamske zajednice na zemlji bude iz povijesnog sna, koji je bio prirodan i nužan, valja posebno ukazivati na ono što nama najviše nedostaje, a što je u liku posljednjeg Božjeg poslanika posebno prisutno: borbenost i jedinstvo u Bogu i životu.

Gotovo sa sigurnošću možemo tvrditi da sve katastrofe  i tragedije koje smo prošli i kroz koje prolazimo, jesu posljedica pomanjkanja jedinstva u idealu.

Čini mi se da najmanje radimo na potrazi zajednički igrađenog cilja, makar u jednoj grani života

Začudo je da i danas , kada je i najprosječnijem čovjeku jasno da se svi moramo stopiti u jedno, a sve osobne dobitke odbaciti od sebe , izvjesni naši krugovi daju prednost onom svom osobnom nad općim i zajedničkim interesima.

Na račun i štetu općih stvari, vodi se politika prestiža.

Isto onako kako je Poslanik kroz borbu i jedinstvo u životu i idealu postigao svoj cilj, moramo se i mi zbiti i ujediniti u čvrsto uže.

A za to će nam biti potrebna revizija i preispitivanje našeg odnosa prema Muhammedu a.s. i njegovu sunnetu.

Zato, se povodom nastupajućih dana mevluda, zagledajmo i povedimo za Poslanikom – jer u njemu vidimo:

–          Milosrdnog čovjeka čijem razumnom srcu ne promiče ni najmanja pojedinost kada su pitanju ljudske želje i patnje;

–         Čovjeka koji piše tadašnjim vladarima i od njih traži da napuste ispraznu oholost, zatim, s dobrodošlicom i zadovoljstvom, sluša bosonog beduina koji iz neznanja kaže: „Muhammede, budi pravedan, jer imetak nije tvoj ni oca tvoga…“

–         Pobožnog pokajnika koji klanja namaz i uči dugi ulomak Kur’ana, omamljen i radostan, i koji tu slast ne bi zamijenio za čitavu zemlju napunjenu kraljevskim krunama i zlatom. Ali, to ne potraja dugo. Čim je čuo plač dojenčeta, čija majka klanjaše za njim u džamiji, žrtvova svoju veliku radost i iz milosti prema djetetu, koje plačem doziva majku, brzo završava namaz.

–         Čovjeka pred kojim pokorno stoje svi oni koji ratovaše protiv njega, koji ga mrziše i unakaziše tijelo njegova strica, šehida Hamze, čije su srce zvjerski žvakali, vidimo ga, kako im kaže: „Idite, slobodni ste!“

–         Čovjeka koji svojim suborcima na putu, sakuplja drva da nalože vatru i skuhaju hranu.

–         Onoga koji zadrhti kad vidi životinju natovarenu više nego što može ponijeti;

–         Onoga koji muze ovce, krpi odjeću, popravlja obuću.

–         Onoga koji stoji među svijetom govoreći: „ Koga sam udario po leđima, evo mojih, neka mi uzvrati!“

Draga braćo, zagledajmo se i ugledajmo u čovjeka najsvjetlijeg, najčišćeg i najveličanstvenijeg oblika i obogatimo ovogodišnje mevludske svečanosti angažiranjem u borbi protiv neznanja, primitivizma, te za bolje i humanije međuljudske odnose. Te za jedinstvo Poslanikova ummeta.

Amin!
[youtube id=”RPMAG81Klww” width=”600″ height=”350″] 

Ostavite odgovor