Za desetak dana nam dolazi Nova hidžretska 1435. godina. Mi se svake godine podsjećamo na događaj iz povijesti islama zvani hidžra kako bi prije svega održali u našim sjećanjima tu bogatu tradiciju
i kako bi shodno vremenu i prostoru gdje živimo crpili pouke i poruke iz tih događanja. Htio bih se danas osvrnuti na uvjete u kojima su živjeli prvi muslimani kao i problemi sa kojima su se suočavali u svom svakodnevnom životu prije hidžre.

Potreba za hidžrom

Nakon što je Resulullah obznanio ljudima da je on Poslanik od Allaha i nakon što ih je otvoreno pozvao u islam, da ostave vjerovanje u kipove, mušrici su pokrenuli pravi medijski rat koji se često završavao vrijeđanjem, omalovažavanjem, mučenjem, i torturama. Bojeći se za život pojedinih muslimana koji nisu imali jaku i moćnu rodbinu koja bi ih štitila Resulullah predlaže da grupa najugroženijih muslimana učini prvu hidžru u Abesiniju, današnju Etiopiju kojom je upravljao pravedni kralj Negus, koji je bio kršćanin.
Nakon objavljivanja kur’anskog ajeta: “One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili, čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” – prva grupa ashaba (12 muškaraca i 4 žene) u mjesecu redžebu, pete godine od poslanstva, iseli se u Abesiniju, gdje su primljeni kao dragi gosti.
Teror nad muslimanima je rastao iz dana u dan. Prakticiranje Islama je praćeno stalnim vrijeđanjem, stoga još jedna grupa muslimana iseli se u Abesiniju. Kurejšije se nisu mogle pomiriti s ovim te poslaše Amr bin El-Asa i Abdullah ibn Ebi Rebia kako bi ih vratili nazad. Kada stigoše do Negusa predadoše mu skupocjene poklone te mu rekoše: “O vladaru, u tvoju domovinu je stigla grupa brutalnih mladića koji napustiše vjeru svog naroda, a eto ne primiše ni tvoju vjeru. Dođoše sa nekom novom vjerom koju ne poznajemo ni mi, a ni ti. Nas poslaše tebi kako bi ih vratili svom narodu.”
Međutim, mudri vladar nije htio izručiti muslimane dok i njih ne čuje. Pozva muslimane te ih on upita: “Zbog koje to vjere napustiste svoj narod, svoja ognjišta i svoje najbliže?”
Džafer ibn Ebi Talib istupi ispred muslimana i reče: “O vladaru, pripadali smo narodu koji je živio u neznanju i zabludi. Obožavali smo kipove, jeli mrtvo meso, činili zabranjene stvari, kidali rodbinske veze, uznemiravali susjede, jači je tlačio slabijeg. Eto tako smo živjeli sve dok nam Allah ne posla Svog Poslanika, koji nam naredi vjerovanje samo u jednog Boga i da se samo Njemu pokoravamo. Naredi nam govor istine, da budemo ljudi od riječi i povjerenja, da poštujemo i obilazimo rodbinu, lijepo postupanje sa susjedima. Naredi nam da ne govorimo laži, da ne ogovaramo čestite žene. Naredi nam da samo Allaha obožavamo i da mu širk ne činimo. Naredi nam obavljanje namaza, davanje zekata i post. Mi smo sve to prihvatili i postali muslimani. Mi samo u Allaha vjerujemo i druga Mu ne pripisujemo, zabranjujemo ono što je zabranjeno, dozvoljavamo ono što nam je dozvoljeno. Eto zbog toga nas naš narod zamrzi i na muke stavi, te na silu htjede od naše vjere da nas odvrati da bi ponovo činili ono što smo prije Islama činili. Zbog toga učinismo hidžru i dođosmo kod tebe jer smo čuli da si ti pravedan vladar i da nitko u tvojoj zemlji nije bio uznemiravan.”
Negus je pažljivo slušao Džaferovo izlaganje te ga upita: “Imaš li kod sebe nešto od Allahove objave?” Džafer odgovori: “Da.” “Onda mi pročitaj”, reče Negus. Džafer ustade i prouči početak sure Merjem. Negus je plakao i sva mu je brada bila mokra od suza. Negus im se obrati: “Ovo što sam čuo i riječi koje su Isau objavljene, dolaze iz istog izvora, idite, slobodni ste. Ja vas tako mi Boga neću predati”, zatim ova dvojica napustiše dvor Negusa pognute glave i neobavljenog posla.

Više vrsta hidžre

Prvi muslimani su učinili hidžru kako bi sačuvali svoju vjeru i kako bi je mogli na miru prakticirati. Tada su bili ugnjetavana manjina koja nije imala snage da se suprotstavi neprijatelju. Njihova
hidžra je bila samo jedan taktički potez i iščekivanje bolje prilike za islam i muslimane.
Kada proanaliziramo naše stanje vidjet ćemo da su neki naši “muslimani” i dan danas ostali u dobu džahilijeta. Tako pojedini muslimani i dan danas čine zabranjene stvari, kidaju rodbinske veze, konzumiraju zabranjena jela i pića, uznemiravaju susjede, ako su jači tlače slabije itd. Zatim isti ti “muslimani” su praznovjerni, jer nema istinskog imana u Allaha, govore laži, kaljaju čast poštenih žena, namaze ne obavljaju, ne daju zekjat niti poste ramazan. Ima i onih koji još nisu učinili hidžru od grijeha, hidžru od neislamskog načina života, hidžru od lošeg društva, hidžru od harama.
Nakon ove hidžre u Abbesiniju dogodit će se još niz drugih događanja koji će prethoditi hidžri Allahovog Poslanika i ashaba. Dogodit će se Isra i Mi’radž. Allah će islam ojačati sa primanjem
islama hazreti Hamze i Omera r.a.
Dogodit će se sveopći bojkot muslimana, zatim godina tuge kada umire amidža Ebu Talib i vjerna supruga hazreti Hatidža. Teror nad muslimanima će biti nastavljen što će na kraju kulminirati
hidžrom iz Mekke u Medinu o čemu će biti više na narednim hutbama, ako Bog da.

Hidžra kroz život vjernika

Život vjernika je protkan prethidžrom, hidžrom, pobjedom i povratkom Gospodaru. Svaki ljudski život je satkan srećom, tugom, zadovoljstvom, razočarenjem, ugodnosti i neugodnosti. Ove životne faze se stalno smjenjuju i čovjek na njih mora računati.
Čovjek, po svojoj prirodi, u životu se trudi donositi ispravne odluke. Realizacija istih ga ispunjava srećom i zadovoljstvom. Ipak, čovjek, ma koliko se trudio, ne može predvidjeti u potpunosti
razvoj budućih događanja. Sudbina nije u njegovim rukama. Mnoge neugodnosti se dogode neplanirano i iznenada.
Nesreće, bolesti, umiranje najbližih, razočarenja ove ili one vrste, uglavnom se ne planiraju, dolaze nenajavljeno. Kako se ljudi nose sa svim tim? Pogađaju li ova iskušenja prave vjernike i, ako pogađaju, kako se vjernici trebaju nositi s njima?
Mnogi misle kada čovjek iskreno prihvati vjeru, ne samo riječima nego i djelom, da je sačuvan od svih neugodnosti, da ga Uzvišeni Bog pošteđuje svih nesreća i iskušenja.
“A zar Stvoritelj Zemlje, nebesa i svega onoga što je između njih i u njima samima ne kaže: ‘Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. A Bog zna,
a vi ne znate.’” (El-Bekara, 216)

Kušnja pravog vjernika

U svim životnim teškoćama vjernik bi se trebao sjećati ovog predhidžranskog života i teškoća kroz koje su prolazili ashabi i poslanik Muhammed, a.s. Nekada je doživljena neugodnost test naše vjere. Doživljena neugodnost nekada ima funkciju pokazati da li je vjernik zaista vjernik. Vjernik koji prihvaća da sve dolazi od Boga i da sve ima svoj opravdan razlog ili je, pak, vjernik samo na jeziku, koji misli da mu u životu sve mora biti u redu.
Iskreni vjernici su svjesni da njihova vjera može biti neugodnostima provjeravana bilo kada. Kada dođu iskušenja oni nisu ljuti i iznenađeni. Znaju da je sve u Božjim rukama.
“Bog će vas kušati malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja, živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja snađe, samo kažu: ‘Mi smo Božji i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu!”
Nekada teškoće koje doživimo imaju funkciju da nas očiste od grijeha – Bog ih šalje vjernicima iz ljubavi koje osjeća prema njima. “Vjerniku se neće dogoditi ni jedno iskušenje, pa čak ni ubod trna, a da mu za to Bog neće oprostiti neke od njegovih grijeha.” (Buhari, Muslim)
Pitali su Božjeg poslanika, Muhammeda, neka je Božji mir na njega, koji ljudi su najviše na iskušenju? Poslanik reče: “Vjerovjesnici, zatim dobri ljudi, zatim njima sličniji i sličniji. Čovjek biva iskušavan shodno svojoj vjeri. Ako je čvrst u svojoj vjeri, poveća mu se iskušenje, a ako je slabe vjere, umanji mu se iskušenje. Neće se iskušenje odvojiti od vjernika sve dok ne bude hodao po zemlji bez i jednog grijeha.” (Tirmizi, Ibn Madždže, Ahmed)
Zato možemo vidjeti prave vjernike kako se u trenucima boli, nesreće, bilo kakvih problema, zahvaljuju Bogu. Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista je čudno stanje vjernika, što god mu se dogodi on se zahvaljuje Bogu. Ako ga pogodi radost, on se zahvaljuje Bogu, pa zato bude nagrađen, a ako ga pogodi iskušenje i neimaština, on se strpi i opet bude nagrđen za to.” (Muslim)
Takvi vjernici izazivaju divljenje. Ma što im se dogodi oni ostaju pribrani, spokojni, smireni i zadovoljni Božjom odredbom. Molim Allaha da i mi budemo što svjesniji stanja muslimana prije hidžre i njihove ustrajnosti do cilja kako bi i mi što lakše savladavali prepreke na putu Allahovog zadovoljstva.