Taman što se muslimanski svijet poradovao da sunce demokracije i slobode konačno dolazi i u ovaj dio svijeta, protiv prvog i legalno izabranoga predsjednika Muhammeda Mursija digao se njegov ministar obrane. Za taj mučni i neprihvatljivi čin gušenja ljudskih prava i sloboda izabran je njegov bliski suradnik koji je trebao organizirati i provesti reformu vojske koja je postala država u državi i najveći poslodavac u jednoj od najsiromašnijih zemalja.

Vojni udar u Egiptu 3. srpnja 2013. godine bio je najtužniji dan u novijoj povijesti Egipta. Ova najmnogoljudnija arapska nacija bila je i ostat će istinska snaga tog svijeta. Demokracija i ljudska prava i slobode nisu nikada u prošlosti imale pravo vladati egipatskim društvom. Iz povijesti ove zemlje pamtimo kada je namjesnik halife Omera, Amr ibnul As na halifin upit kakvi su Egipćani odgovorio: Što ih jače tuku pokorniji su gospodaru. Kada je halifa Omer zvani pravednik čuo da je njegov namjesnik fizički maltretirao jednog Egipćana, naložio je da mu se uzvrati istom mjerom. Ta su vremena međutim prošla jer narod Egipta doživljavao je dramatične trenutke od svojih vladara.

Kada se početkom dvadesetoga stoljeća u Egiptu pojavio pokret Muslimanske braće koji je svoj politički program temeljio na islamizmu, a koji je za razliku od drugih pokreta u islamskom svijetu bio nenasilan, masa egipatskih intelektualaca svih uzrasta prihvaća njegov program. Nisu ga međutim prihvatili vlastodršci. Ubojstvom u zatvoru osnivača pokreta Muslimanske braće Hasana Benne počinje progon članova ovoga pokreta. Egipatski zatvori su bili puni članova pokreta. Teški progon prouzročio je povlačenje pokreta u ilegalnost ali bez uporabe vojne sile. Ciljevi pokreta bili su dalekosežni i oslanjali su se na snage narodnih masa koje su čeznule za slobodama. Od kralja Faruka pa do Husnija Mubareka represivni aparat bio je posebno spreman za čelništvo pokreta. Zabranjivano im  je učešće u svim dijelovima vlasti i protiv njih se vodila nesmiljena propaganda kao da su zvijeri koje treba izbrisati sa lica zemlje.

Kada je srušen predsjednik Husni Mubarek, narod se nije zadovoljio sa njegovim rušenjem nego je zahtijevao korjenite promjene koje će dovesti do pojave demokracije i ljudskih prava i sloboda u zemlji. Za to su ti događaji i nazvani revolucijom.

sisi

General Sisi u trenutku objave da je Muhammed Mursi sbačen s vlasti

Pokret Muslimanske braće uzeo je velikog učešća u tim događajima nudeći narodu programe demokratskog razvoja zemlje. Narod je to prihvatio i s velikom većinom na izborima prihvatio da ga vodi ovaj pokret.

Zapad koji je po svom običaju jedno govorio a drugo radio i ovoga puta isto je činio. Dok je ukazivao na nedemokratičnost režima diljem islamskoga i arapskoga svijeta, s druge strane podupirao je one snage u Egiptu koje su pripremale rušenje legalno izabranog predsjednika Mursija. Amerika je bila na čelu onih zemalja koja je smatrala da je vladanje čvrstom rukom jedina mogućnost za Egipat. Za to je ugledni Washington Post nedavno u redakcijskom komentaru konstatirao kada na čelu SAD dođe sljedeći predsjednik morati će odgovarati na pitanje zašto je njegov prethodnik (Obama) šutio na rušenje demokracije i ljudskih prava. Može se s velikom dozom sigurnosti ustvrditi da je za loš rejting islama ponajviša krivnja na sadašnjim vlastodršcima u arapskom svijetu. Plašenje šerijatom djelo je onih snaga koje svoju snagu crpe na golemim svotama petrodolara i u tome na Zapadu dobro uspijevaju jer je korupcija još jedino moguća u srazu šeikova i zapadnih političara. Prisjetimo se samo odnosa Kazzafija i francuskog predsjednika Sarkozija kome se zbog toga sudi. Arapski se korupcionaši ne boje suđenja jer su oni svemoćni, jer nema suda koji bi ih sudio.

zrtvePoražavajući su rezultati vojnoga udara kao što se vidi na ovoj fotografijiu

Sisijev Ministar pravosuđa javno je tražio od vojske i policije da pobiju 250 tisuća članova pokreta Muslimanska braća, a javno se zavjetovao da se neće okaniti sve dok ne dovede Mursija pod vješala. Takvi danas vladaju Egiptom na čelu s generalom Sisije.

Nakon što je ministar obrane general Sisi izveo udar na predesjednika Mursija, izolirao ga od javnosti i sklonio na tajno mjesto, da bi mu nakon godinu dana počeo suditi za brojna izmišljena djela. Stotine čelnika pokreta Muslimanske braće uhapšeni su i sudi im se ili im je presuđena smrtna kazna. Sam predsjednik Mursi osuđen je na dvije smrtne kazne i 84 godine zatvora. Da bi opravdali svoj čin zbacivanja s vlasti legalno izabranog predsjednika predstavnici prevrata organizirali su 26. travnja 2013. sakupljanje potpisa uskraćivanja povjerenja predsjedniku Mursiju. Prema izjavama predstavnika vojnog udara sakupili su 22 milijuna tih potpisa. Da se ne bi zbacivanje s vlasti održalo po receptu organizatora puča, pristalice predsjednika Mursija sakupili su 26 milijuna potpisa. Dana 1. srpnja 2013. godine protivnici predsjednika Mursija nasilno su ušli u prostorije Muslimanske braće u Maktamu u Kairu i uzrokovali pogibiju 10 osoba. Nakon ovog krvavog sukoba 2. srpnja Mursi je održao govor od 2,5 sati u kome je branio svoj legalitet i pozvao na pregovore predlažući osnivanje komisije za izmjenu Ustava. Oporba je međutim odbila prijedlog. Tada vođa Komiteta za spas zemlje poznati Egipćanin i bivši predsjednik UN međunarodne komisije za nuklearnu energiju Muhammed Beradei priopćava da je Mursijev govor izazvao suprotan efekt. Komitet je zatražio prijevremene predsjedničke izbore. Tijekom tih dramatični sati i dana pojavio se zahtjev oružanih snaga Egipta da u roku od 48 sati izabrane vlasti vrate stanje zemlje u normalno. U protivnom oružane snage će poduzeti mjere koje će osigurati budućnost zemlje. Nakon isteka ultimatuma general Sisi objavio je da prestaje vlast Mursija i da privremeno zemljom vlada predsjednik Ustavnog suda Adil Mensur. Nakon toga šejh Ezhera Ahmed Tajib i aleksandrijski papa Teodor su izrazili podršku promjenama, kao i predsjednik Komiteta za spas Muhammed Beradei. Ministarstvo unutrašnjih poslova izrazilo je snažnu podršku puču, i stavilo se na raspolaganje novoj vlasti.

Na službenoj stranici predsjednika države pojavilo se priopćenje u kome se poziva narod svih staleža da odbacio puč. I na službenoj stranici Face book pojavilo se priopćenje Stranke pravde i slobode koja je proizašla iz pokreta Muslimanske braće koja odlučno odbacuje puč i obećava borbu protiv pučista. Nedugo nakon toga osnovan je Savez protiv pučista kome su se pridružile brojne političke stranke. Dan nakon puča održane su milijunske demonstracije sa zahtjevom da se vrati na vlast Muhammed Mursi. Na vojni puč u Egiptu reagirale su zapadne zemlje na čelu sa SAD. Predsjednik Obama izrazio je duboku zabrinutost. Velika Britanija u svom priopćenju nije podržala vojnu intervenciju, a Francuska je zatražila od novih vlasti da čim prije osigura slobodne i demokratske izbore. Njemačka vlada opisala je vojni puč kao veliku propast demokracije u Egiptu. Međutim ni jedna od ovih izjava nije pretpostavljala mjere protiv izvršitelja puča i kako je vidljivo zadržali su se na dubokoj zabrinutosti. Najčudnija je bila izjava generalnoga tajnika Ban Kimuna koji je rekao da svako vojno uplitanje u vlast proizvodi veliku zabrinutost. Predstavnica Europske Unije Katrin Eshton nije osudila puč nego je zatražila od novih vlasti čim prije vraćanje demokracije u zemlji i organizaciju novih izbora. Iz svih ovih izjava dalo se zaključiti da su sve zapadne zemlje bile protiv vlasti Muslimanske braće i Mursija. Organizacija Afričkoga jedinstva odmah je po puču zamrzla sve odnose egipatskih funkcionara u Organizaciji. Od arapskih zemalja reagirao je jedino Tunis koji je priopćio da bilo kakvo vojno miješanje u vlasti neprihvatljivo je i za osudu. Turski ministar u to vrijeme Davutoglu također je osudio puč. Pod optužbom da je surađivao sa palestinskom organizacijom Hamas predsjednik Mursi je od strane egipatskoga pravosuđa proglašem vođom terorista.

zrtve2

Masovna pogubljenja nisu bila izuzetak egipatske stvarnosti. Ni jedan od ubijenih nije imao pri sebi oružje

Kralj Saudijske Arabije u to vrijeme Abdullah čestitao je predsjedniku Ustavnog suda Adliju na funkciji privremenog predsjednika države. Ovim je Saudijska Arabija priznala vojni puč. Isto je učinila i vlada Arapskih Emirata. Zanimljiva je izjava i sirijskog predsjednika Beššara Eseda koji je puč nazvao porazom islamista u Egiptu ali i u svijetu.

Kao rezultat vlasti vojne hunte međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o pretrpanim egipatskim zatvorima u kojima se naročito krše prava i slobode. Najranjivije društvo u kršenju sloboda su mediji. Evo rezultata odnosa prema medijima:

TV

1. Tijekom vojne vlasti ubijeno je u Egiptu 9 novinar

2. Vojne vlasti su privele i zlostavljale 793 novinara i snimatelja

3. 30 egipatskih novinara je otpušteno s posla jer su povrijedili vojne zakone

4. Tijekom vojne vlasti zabranjena su izdanja 22 knjige koje su opisivale stanje u Egiptu

4. Zatvoreno je 10 TV kanala koji su izvješćivali javnost suprotno vojnim nalozima.

Šansu da postane prva arapska nacija s istinskom demokracijom propala je za narednih nekoliko desetina, a možda i stotinu godina.

Ševko Omerbašić