Kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili:

4. predavanje na hafiskoj mukabeli, ramazan 2013.

TROJSTVO

Život Isa’a je u Kur’anu predstavljen kroz dva temeljna vida: njegov ljudski život i njegovo rođenje.

Kur’an općenito koristi riječ „rob Božji” za sve poslanike, pa tako i za Isa’a, a. s., jer Allah dž.š., je Vladar, a sva ostala stvorenja su Njegovo djelo i rezultat Njegove odredbe.

U kontekstu toga se da govoriti o nekim nesumnjivim sličnostima Muhammeda, a. s., i Isa’a, sina Merjemina. Sličnost između ova dva poslanika podcrtava i Kur’ an.

a)    Obojica su bili lišeni roditeljske brige i ljubavi. Isaovo a. s. rođenje bez oca, dok je Muhammedov, a.s., otac umro prije njegova rođenja. Zato su obojica živjeli i rasli u okrilju neizmjerne Allahove, dž.š., brige i pažnje, od samih početaka njihova života;

b)    Obojica su bili su poslanici kojima je dana Allahova knjiga. Kada je riječ o Isau, a.s., Kur’an veli sljedeće: 30 „Ja sam Allahov rob”, ono reče, “Meni će On knjigu dati i vjero vjesnikom me učiniti” (Merjema). I s obzirom na Muhammeda a. s.. slično je rečeno: 1 „Hvaljen neka je Allah koji svome robu objavljuje Knjigu i to neiskrivljenu.” (Al-Kahf).

c)    Osim toga, može se kazati da je Isa’ a. s. bio potpomognut Duhom svetim (Er-Ruh el-Kuddus): 87 ,,… a Isau, sinu Merjeminu, očigledno smo dokaze dali i Džibrilom ga pomogli…” (Al-Baqara). Tako je bilo i sa Muhammedom a.s., i reci: 102 Reci: “Od Gospodara tvoga, objavljuje ga melek Džibril kao istinu da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima.” (An-Nahl)

Pokušat ću pokazati osnovne razlike između islama i kršćanstva vezane za Isa’a a. s. Odmah mi valja reći da ovdje ne mislimo na kršćanstvo iz doba Isa’a (Isusa), jer tada i nije bilo točaka koje su se suprotstavljale islamskome kazivanju. Ovdje mislimo na kršćanstvo iz kasnijega razdoblja koje se počinje razvijati drugim tokovima i počinje dobivati obrise jedne sustavne teologije.

Postoje tri fundamentalne razlike na koje ovdje treba ukazati. To su učenje o „Sinu Božjemu” (Logosu), dogma o „Svetome trojstvu”, koje će se poslije Kalcedona (451.) razviti u buduću trinitarnu katoličku teologiju, i napokon učenje o „Duhu Svetome”.

Kršćani daju naučni dokaz postojanja trojstva, navodeći primjer vode koja može biti u tri agregatna stanja: tečnom, čvrstom i plinskom stanju. Na taj način, Jedan Bog je „tro-jedan“ Bog: Otac, Sin i Sveti duh.

Dakle istina je da se voda može pretvoriti u paru i led ali sastav uvijek ostaje isti: dva atoma vodika i jedan kisika. Sastav uvijek ostaje isti, a samo se forma mijenja i to nije nikakav problem. No znamo da su Bog i Sveti duh u duhovnom obliku, a ljudska bića su od mesa i kostiju. To nije isto! To potvrđuje i sam Isa a. s. kada svojim sljedbenicima kaže, kako stoji u Evanđelju po Luki, 24:36-39 „36 Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!“ 37 Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. 38 Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? 39Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ (Luka, 24). Kaže im da ga dotaknu i uvjere se da nije duh. Zatim ih upita 41 … „Imate li ovdje što za jelo?“ (Luka, 24), da bi dokazao da je poslanik a ne Bog.

Što se tiče riječi trojstva nigdje se ne spominje u Bibliji. Ali spominje se Kur’anu.

U suri Nisa: 171 „… i ne govorite: „Trojica su“ Prestanite, bolje vam je!…“ . I u suri Al-Maida stoji: Lekad keferelledhine… 73 …Nevjernici su oni koji govore: „Allah je jedan od trojice!…“

Koncept trojstva ne postoji u Bibliji. Jedini stih koji je najbliži tom konceptu je stih u Prvoj Ivanovoj poslanici stajalo je: 7 Jer troje je što svjedoči na nebu… (Prva Ivanova poslanica, 5).

 „Jer su troje što svjedoče…“ Međutim ako čitamo standardnu redigiranu verziju Biblije, koju su redigirali najeminentniji kršćanski učenjaci s najvišim teološkim zvanjima, uz suradnju više od 50 različitih kooperativnih denominacija. Oni kažu da je ovaj stih iz Ivanove poslanice 5:7, interpolacija, proizvod, izmišljen stih i izbacili su ga iz Biblije. Isus za sebe kaže: 42 „nisam sam od sebe došao,/ nego On me posla.“ (Evanđelje po Ivanu) i nigdje u Bibliji nećete naći da za sebe kaže: „Ja sam vaš Bog”.

Muhammed, a.s., rekao: „Među svim ljudima ovoga i budućeg svijeta ja sam najbliži Isau, a.s., sinu Merjeminu.“ Oni su kazali: „Allahov Poslaniče, kako to?” Na to je Poslanik odgovorio: „Poslanici su braća po vjeri, majke su im različite, a njihova religija je istovjetna, a između mene i Isa’a nema Poslanika.” (Muslim, Fedail, 145.)

U ovome, kao i u mnogim drugim hadisima, naglašava se kontinuitet Allahova, dž. š., poslanja, koje otpočinje sa Ademom, a. s., nastavlja preko Nuha, Ibrahima, Musaa…

Realiziranjem zadaće poslanici su izgradili jedinstveno religijsko bratstvo o kojem Muhammed, a.s., govori u hadisu.

S druge strane, razlika, ukoliko i postoji, ne odnosi se na temeljne istine vjere, nego na stanovite aspekte zakona (šeri’at). Jer sam Poslanik u hadisu ističe kako je svim poslanicima vjera jedna, i time želi kazati da su im istovjetni objava i pokoravanje Allahu, dž. š., iako postoje stanovite razlike kod Njegova opisivanja (atributi). Sadržaj hadisa nam također govori o tome da je Isa, a.s., jedna od ključnih ličnosti povijesti poslanja, o kome Kur’ an i Poslanik govore sa osobitim poštovanjem i hvaljenjem.

Kur’an osporava kršćansko učenje o Isau a. s., kao „Sinu Božjemu”. Dakle, prema temeljnim islamskim izvorima, Isa a. s., nije sin Božji, kako to naučava kršćanski Simbol vjerovanja, nego je sluga Božji koji nije nikada napustio objavljivati vjerovanje u Jednoga Boga i koji je uvijek svoje učenike (apostole) pozivao na obožavanje Allaha dž. š. S tim u vezi se onda može kazati da su Isa a. s., i njegova majka bili smrtni, kao što su smrtna sva stvorenja Univerzuma.

Odmah valja istaknuti da u temelju kršćanskoga gledanja na Isusovu smrt stoji tzv. Istočni grijeh. U vezi s tim katolička teologija naučava da je Isus jedini pravi spasitelj svijeta, koji je patnjom i smrću na Kalvariji imao otkupiti ljudske grijehe i omogućiti im kroz Novoga Adama pristup zajedništvu Božjem.

Prema Kur’anu, ni Isa a. s., a ni Muhammed a. s., nisu nikakvi spasitelji, jer njihov dolazak ne podrazumijeva otkupljenje grijeha o kojem islam ima posve drukčije gledanje. Oni dolaze da svojim poslaničkim primjerima, koji nisu nikakva nova gnosa ili učenje, ljudima omoguće da postignu visok stepen pobožnosti i Allahova dž. š., zadovoljstva.

Muslimanski teolozi smatraju da se dogma o sv. Trojstvu prihvatila tek nekoliko stoljeća nakon Isa’a a. s., i to uz veliki otpor što su ga pružili Arijevci i Unitarci.

U Evanđelju se Duh sveti uvijek pojavljuje uz Isusa. S druge strane, Kur’an u više navrata naglašava da je Bog pomagao Isau preko Duha svetoga. Ali, prema Kur’anu, Allah dž. š. je i druge poslanike pomagao na istovjetan način, pa tako i Muhammeda, a.s.

Evidentno je da Kur’an upotrebljava određene riječi koje su upotrijebljene u kršćanskim tekstovima. Međutim, one u kontekstu Kur’ana, a i Hadisa, imaju drukčiji smisao, koji je skladan islamskome monoteizmu. Pored toga, zanimljivo je istaknuti da je Muhammed a. s. u vezi s Hassanom b. Sabitom i njegovim pobožnim pjesništvom, govorio da je „duh sveti” pomagao Hassana.

Zaključimo da kur’anska kategorija Duha svetoga, koja se najizravnije vezuje za Isa’a, a i za druge poslanike, ne podrazumijeva neku treću božansku osobu, nego naredbu ili volju Božju. Kur’an, dakle, osobu Duha svetoga promatra sukladno zahtjevima Božje transcendencije, koja isključuje bilo kakve antropomorfizme.

Muhammed Ataurrahim u svezi ovog hadisa sublimira ovako:

„Poslanici su braća. Oni su svi jednaki, i ne postoji nikakva razlika među njima. Sinovi su jednoga oca. Svi su objavljivali jedno jedinstveno učenje: La ilahe illaAllah – Samo je Allah Stvoritelj. Ne postoji ništa što bi se moglo udružiti sa njim u Njegovu božanstvu. Njihove majke su različite. Svaki poslanik je bio poslan jednome određenome narodu i u posebnome vremenu. Poslaniku je za njegova vremena otkrivan sunnet, ili model življenja, praksa ili model društvenoga ponašanja po kojemu će njegova zajednica organizirati svoj život. Kada je novi poslanik dolazio svojemu narodu, on je sa sobom stvarao novu formu sunneta koji je bio u skladu sa novim vremenom. To je šeriat ili put poslanika. Tako, dolaskom Muhammeda, a.s., Božja objava dobiva svoju konačnu formu. Otuda se i vjerovjesništvo, kao specifični trans-historijski fenomen religija, završava posljednjom Allahovom knjigom, Uzvišenim Kur’anom. A poslanstvo se završava sa Sunnetom Muhammeda a. s.“

Nauka o pobožnosti i sam načini približavanja Allahu dž. š., potvrđeni su u Knjizi i Sunnetu prvog Ademovog a. s. sina. Poslanički put Isa’a, poslanika islama završen je. A poslanički put islamskog poslanika Muhammeda a. s., je otpočeo. Dio ajeta iz Kur’ana Jedinstvenog otkriva jednu veoma važnu činjenicu konačnog objavljivanja Allahova dž. š., šeri’ata: 3 … Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera… (Al-Maida).
mukabele-2