Svaki čovjek na ovome svijetu ostavi neki trag iza sebe. Nečiji je vidljiv odmah na početku životnog vrtloga, a nečiji ostaje zatajan i skriven, pa se ponekad obznani tek kada preseli sa ovoga svijeta. Tragovi imama koje ostavljaju su itekako vidljivi. Oni su dublje utisnuti u prostoru djelovanja. Izloženiji su i vidljiviji od običnih ljudi. Izloženi su kritici kako onih koji su pozvani da prate i provjeravaju, tako i onih koji nisu zato niti pozvani niti kvalificirani.

Split je velegrad po mnogo čemu. Drugi je grad po veličini i broju stanovnika u Republici Hrvatskoj. Turistički je centar prepun povijesnih znamenitosti. Nekada industrijski gigant, a sada pomorski centar koji povezuje ne samo otoke, nego i  druge mediteranske zemlje. Oduvijek su ga nastanjivali ljudi različitih kultura i različitih vjera. Svako je tražio i nalazio svoje mjesto za zaradu i egzistenciju.

Bošnjaci su masovnije počeli dolaziti, šezdesetih godina prošlog stoljeća, nalazeći zaposlenje u brodogradilištu  i građevini. Makedonski Albanci otvarali su slastičarnice i druge ugostiteljske radnje. Svi oni koji su imali vjerskog odgoja u mladosti čeznuli su za svojim prostorom gdje mogu ostvarivati svoje vjerske obaveze. I tek 1983.g. našla se nekolicina hrabrih ljudi, koji su pokrenuli osnivanje Islamske zajednice u ovom gradu.

Ti vizionari nisu mogli ni zamisliti da će njihov trud biti plodonosan, da će se zajednica širiti i razvijati. Da ćemo danas u najširem smislu slobode obavljati svoje vjerske obaveze, i  da ćemo biti važan faktor u suživotu sa drugim i drugačijim. A sve to nije bilo ni lako ni jednostavno. Ne zna se pouzdano koliko je u to vrijeme bilo muslimana na Splitskom području. Zna se da ih je u današnje doba deklarirano preko dvije tisuće, što su se izjasnili da su muslimani, premda ih je zasigurno i više. Broj članova u Islamskoj zajednici je značajno manji u odnosu na tu brojku, a u početku je bilo još drastičnije. Ipak, splitski Medžlis je opstao u periodu samofinanciranja, kada se od članarine i eventualnih dobrovoljnih priloga podmirivalo sve, plaće imama, režije struje i vode, najamnina za mesdžid i drugo. U smjeni imama, Split je prednjačio u odnosu na sve medžlise u Hrvatskoj. Od osnutka pa do 2006. g., jedanaest imama je prošlo kroz splitski Medžlis. Vahid ef. Hadžić je dvanaesti  koji je sa službom započeo 2006.g.  i održao se do danas.

O svima bi se moglo pisati bezbroj dogodovština i vrlina. Neki su bili posebni  po svojim kvalifikacijama, završeni fakulteti u islamskim zemljama, neki su imali magisterij islamskih znanosti. A opet, svi su imali drugačiji pristup prema ljudima.

Najbolnija točka bila je vjeronauka kako u mektebu, tako i u osnovnim školama diljem Splita. Tek dolaskom Vahid ef. Hadžića to se mijenja, i džemat počinje da pulsira drugačijim ritmom.

Za njegov uspjeh postoji nekoliko razloga. Prvi i najvažniji je zasigurno njegova obitelj. Supruga Suada Hadžić je muallima i majka četvero djece. Od samog početka bila je neumorna u okupljanju muslimanske djece u osnovnim i srednjim školama i u Splitu, i okolnim mjestima, da bi se mogla odvijati nastava vjeronauke.

Drugi  razlog je njegova informatička pismenost. Niti jedna manifestacija nije prošla, a da Vahid ef. to nije prezentirao brošurom, ili video projekcijom.

I treći ne manje važan faktor je: da je članove Islamske zajednice objedinio na jedno mjesto, poredao one koji su redovno plaćali svoje obaveze, a pismeno opominjao one koji su kasnili, ili zaboravili. Uredno počeo voditi evidenciju polaznika mektepske nastave koju je proširivao i na odrasle, ako su bili zainteresirani. Od samog početka je izrađivao mjesečnu vaktiju za Split i okolicu, koja sadrži obavijesti za članove Medžlisa i koju kontinuirano do danas radi umnožavajući je u stotinjak primjeraka svakog prvog u mjesecu.

Posebno treba istaći hutbe. Od prvog petka (džume) u Splitu, počeo ih je pripremati na poseban i jedinstven način. Svaku je uređivao i printao vidu brošure. Izgledala je kao mini knjiga, sa naslovnicom teme, rednim brojem i uvijek unikatnom grafikom, fotografijom i slično. Svakog petka ih je po završetku hutbe stavljao na raspolaganje džematlijama, da ponesu sa sobom i ponovo pročitaju kod kuće ili daju onima koji nisu bili tog petka na džumi namazu.

I evo, petstota hutba – brošura je ovoga petka  (24.11.2017.g.) podijeljena, što je bilo i povod za pisanje ovog teksta.

Pet stotina unikatnih predavanja i uputa u životne zbilje, u savjete i smjernice koje su jedini ispravni put jednog muslimana, jedne obitelji i zajednice u cjelini. Svaka od ovih pet stotina hutbi slijedila je Kur’an i sunet Božijeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.. Svaka je upućivala na dobro, a odvraćala od zla. U tome se krije fenomen uspjeha jednog imama, jedne zajednice muslimana i jednog Medžlisa koji je prerastao u uspjeh u svakom pogledu. Kroz dugoročnu brigu o upućivanju džematlija na dobro, može se mjeriti napredak, može se kontrolirati sebe kao pojedinca, može se korigirati svoj rad i činiti ga boljim, da bi bio primjer onima koji te slušaju i uče od tebe. Ovaj jubilej petstote hutbe je potrebno obznaniti kao pouku kako treba raditi. Jer bez protokola, bez pismenog traga sve se za neko vrijeme zaboravlja, pa ispadne kao da čovjek nije ništa ni radio. A pogotovo danas kada se informacije smjenjuju neslućenom brzinom, a tako isto padaju i zaborav.

Mustafa Bukva