BOŽJA IMENA
( Arapski: Al-asmā’ al-husnā, „najljepša imena“).

180„Allah ima najljepša imena i vi ga zovite njima…“ (Kur’an, El-Araf); usporedi: 110 Reci: “Zovite: ’Allah’, ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša. Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga” (Kur’an, El-Isra); 8 Allah, drugog Boga osim Njega nema, najljepša imena ima! (Kur’an, Ta-ha) 24 On je Allah, Tvorac, Onaj koji ni iz čega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, on je Silni i Mudri. (Kur’an, El-Hašr) itd.
Islamska pobožnost u svim vremenima štovala je tajnu Imenâ, koja istodobno označavaju i skrivaju Imenovanog.
Jedno poglavlje islamske teologije (‘ilm at-tawhīd) posvećeno je božanskim Imenima. Problem koji se postavlja je: može li se imenovati Boga i što, u odnosu na Boga, znače imena koja mu se pridaju? Uvodno se postavlja: što je ime (ism)?, je li istovjetno s imenovanim (musammā) i sa nazivom ili određenjem (tasmiya)? Odgovor znalaca Hadisa, koji su preuzele strogi ašariti, bio je: Imena božanska mogu se Bogu dati samo pomoću tawqīfa, tj. prethodnim „određivanjem“, znači: takvim kakvim se sam Bog „određivao“ u Kur’anu i kakvim je određen, u drugom redu, u Suni. Upotreba ove druge mora se u tome ograničiti na vjerodostojne hadise (sahīh) i „dobre“ (hasan). Poneki dopuštaju moguće određivanje koje potječe od iğmā’.
Prema mutazilitima i Keramitima: kada ‘aql (razum) dokazuje da neko svojstvo (ili postojanja, ili negativno, ih djelovanja) priliči Bogu dopušteno je koristiti odgovarajuće Ime, bilo da je ono spomenuto ili ne u tekstovima. Dakle, tu se Ime pripisuje putem ljudskog razuma. Al-Gazali dopušta to rješenje za svojstva (sifāt) koja označuju, kaže on, element značenja pridodan biti; on ne dopušta upotrebu Imena, koje označava samu božansku bit. „Srednje“ je rješenje ašarita al-Bakilanija, koje slijede mnogi kasniji ašariti: ako Tekst ili Predaja pridaje Bogu svojstva ili nam to kazuje neki Božji čin (ali samo u tim slučajevima) može ga se, „prema zakonima jezika“, označiti odgovarajućim Imenom, pa i kad ga čak tekstovi ne „određuju“. A treba odvojiti imena, upravo ona koja nisu iz Kurana, koja podsjećaju na neke pojmove nespojive sa apsolutnom božanskom savršenošću. (Za Boga se neće reći ‘ārif, jer ma’rifa „pretpostavlja da je savladana nepažljivost“; jednako neće biti rečeno faqīh, ‘āqil, itd.) Prema toj tezi, koja je postala sada važeća, Imena trebaju, dakle, biti ili iz Kur’ana ili barem imati kur’ansku osnovu. Dva su povezana problema:
a)     Imena su vječna, ašaritska teza koja je suprotstavljena mutazilitskoj, ova ih proglašava slučajnim;
b)      hanefitsko-maturiditska linija: jednaka su u značenju i vrsnoći;
aša-ritska linija: među njima postoji hijerarhija, s prvenstvom Imena Allah (ili, rado kažu sufije, prvenstvom takvog drugog Imena, koje zna samo upućeni, ili čak neizrecivog Imena koje može doseći samo iskustvo onog koji je upućen).
Hadis, kojeg je prenio Abu Hurejra, saopćava: „Bogu pripada 99 Imena, stotinu manje jedno; jer On, Neparni (= Jedini) voli (da se označava tim nabrojanim Imenima) jednim po jedno; svatko tko poznaje 99 Imena, ide u raj“. Meditativno izgovaranje tih Imena postalo je jedno od najgorljivijih pobožnih djela Islama. Pobožni musliman ih ponavlja i razmišlja o njima, obično koristeći 99 zrna tasbiha (brojanica), osim vahabita koji odbijaju taj običaj kao prijekora dostojnu bid’u (novotariju).
Zapravo, s jedne strane, tradicionalnih 99 „Najljepših imena“ ne iscrpljuje listu svih kur’anskih Imena; s druge strane, neka od njih ne nalaze se doslovno u Kur’anu. Iz toga proizlazi da spisak nije bio uvijek apsolutno ustaljen. Ali mjesto koje izgovaranje Imena ima u islamskoj pobožnosti, daje im prvorazrednu važnost. Ono jasno izražava vjeru pobožnog muslimana u Boga, te što za njega znači odlično Ime, Allāh, koje mu samo za sebe sažima sva ostala. Spisak se ovdje prati prema Predaji, a korištenje imena prema većini tefsira. Dosta često se Ime Allāh, iako izdvojeno, može shvatiti kao stoto Ime (tako je u poznatom tefsiru Dželalejna). Ponekad se pak javlja i kao ono na koje se gleda kao na prvo u nabrajanju; u tom slučaju je 67. Ime, al-wāhid, uklonjeno i pridruženo 68. al-ahad.

Prema tome:

 1) Allāh, vlastito ime Božje, „koje Ga Samog označuje, a da se ne može primijeniti ni na što drugo“;

EH-1

 2) ar-rahmān, Dobročinitelj (ili Milostivi)  iEH-2
 3) ar-rahīm, , Samilosni: ova imena ovise o svojstvu volje, te ih ono povezuje u isti smisao; prema al-Gazaliju, međutim, rahmān, suprotno rahīmu, može se primijeniti samo na Boga;

 EH-3

 4) al-malik, Kralj, označava neovisnost u odnosu na sve stvari, a ovisnost svega u odnosu na Boga, te savršenost božanske vlasti;

EH-4

 5) al-quddūs, Sveti, u smislu Odvojenog, označava odsutnost svake mrlje, te da uobrazilja, a ni promatranja, ne mogu doseći Božju tajnu;

 EH-5

 6) as-salām, Mir: On sadrži mir bez pomanjkanja, daje mir i spas od početka stvaranja i na Oživljenju, te izriče pozdrav mira na svoje stvorenje;

 EH-6

 7) al-mu’min, Vjernik; što se tiče tog Imena, znalci kalāma govore o „nestvorenoj vjeri“ Božjoj u Samoga Sebe; al-Idži komentira: Bog je mu’min utoliko ukoliko vjeruje u Samoga Sebe i u Svoga poslanika, znači da On potvrđuje vjerodostojnost Samoga Sebe i Svoga poslanika putem Svoje najviše Istinitosti, a to čini ili verbalno potvrđujući Samoga Sebe i Svoga poslanika, ili djelujući, „stvarajući“ čudesne dokaze; Bog je mu’min i u odnosu na Svoje vjerne pristaše kao vrelo sigurnosti i zaštite (aman);

 EH-7

8) al-muhaymin, Budni, što znači svjedok, uvijek prisutan, čija spoznaja bdije nad svim, te se izravno povezuje s Imenom amīn, shvaćenim kao pravi, istinit u svojoj riječi;

 EH-8

 9) al-‘azīz, istodobno Moćan i Dragocjen, a znači, po al-Gazaliju, rijedak, vrlo dragocjen i teško postizan, ili da je Bog tako rijedak da je apsolutno Jedini, tako nužan da bez Njega ništa ne bi postojalo, tako nedokučiv da se samo On Sam može spoznati; prema al-Idžiju: bez oca i majke, da Ga nikakvo mjesto ne može ograditi, te da Mu ništa nije slično; On kažnjava koga hoće, On je gospodar nagrađivanja čina;

 EH-9

 10) al-ğabbār, Vrlo jak, „Silnik“, kojem se ništa ni nikakva volja ne opire; a po drugom smislu korijena ğbr: koji ponovo vraća u stanje, koji popravlja, po nahođenju Svoje volje, ono što se tiče Njegovog ostvarenja;

 EH-10

 11) al-mutakalbir, Divotan; prema al-Gazaliju, sve je spram Njegove biti ružno, a al-Idži i al-Džurdžani: smisao vrlo blizak još azimu;

 EH-11

 12) al-haliq

 EH-12

 13) al-bari’ imaju, po al-Idžiju i al-Džurdžaniju, jedan isti smisao: Proizvođač, Stvoritelj stvari;

 EH-13

 14) al-musawwir, Organizator, tj. Koji uređuje i sastavlja suwar, oblike stvari. Ta tri Imena ovise o svojstvu djelovanja. Al-Gazali ih analizira pobliže: sva tri dovode u vezu prijelaz od ne-biti do postojanja, prvo ka određenju, po mjeri božanske odluke (qadar); drugo ka postajanju u pravom smislu (wugud); treće ka usklađivanju oblika, prema najboljem uređenju.

 EH-14

Imena od 2. do 14. nalaze se spomenuta istim redom u Kur’anu 22 On je Allah – nema drugog boga osim Njega – on je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, on je Milostivi, Samilosni! 23 On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svima bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! 24 On je Allah, Tvorac, Onaj koji ni iz čega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, on je Silni i Mudri. (Kur’an, El-Hašr).

Nastavak slijedi…

Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost-Sarajevo, 1990., str. 99-101