Hadžić Mehmedalija, Sarajevo

TRI NAŠA SUDBONOSNA PITANJA

(Bog,dž.š., Muhammed,a.s., Bosna)

Na Tribini „Dr. Sulejman Mašović“ u Islamskom kulturnom centru, u četvrtak 12. 12. 2013., održao je zanimljivo predavanje, pod gornjim naslovom.

Predavač Mehmedalija Hadžića završio je Gazi Husrev-begovu medresu (1968), diplomirao na Fakultetu za arapski jezik i humanističke nauke Univerziteta Muhammed V. u Fezu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za arapski jezik i filozofiju, pohađao postdiplomski studij lingvistike i okončao postdiplomski studij politologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1997) godine.

Obnašao je i obnaša značajne dužnosti u Islamskoj zajednici u BiH. Njegovo predavanje donosimo ovdje u cijelosti. Uvodničar i voditelj Tribine bio je dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

 „Budućnost imaju osviješćeni.“ (Kur’an)

„(…) Ja ne mislim da danas uopće ima politike, i to ne samo kod nas, nego u svijetu inače. Za mene je politika trud oko balansa interesa u jednom društvu, nastojanje da se ovo društvo oblikuje kao zajednica u kojoj će svi imati priliku i mogućnost da u podnošljivoj mjeri zadovolje svoje potrebe i ostvare interese. Tog truda već dugo nema na svijetu, prema tome, nema ni politike kako je ja razumijem. U zapadnim zemljama nema toga ni u tragu, jer su tamo država i prividna politika već dugo samo instrument tankog sloja najbogatijih ljudi, kod nas toga ima još manje…“ (Dževad Karahasan), „Danas čovjek ne može čuti ni vlastite misli“, Novo vrijeme, (specijalni dodatak: Čitanja, str. 8-9,  u povodu 25. međunarodnog sajma knjige i XII. bijenala knjige, 17 – 22. april  2013.)

„Političke vrijednosti i principi pravednosti nisu dovoljni da zasnuju ni nacionalnu zajednicu ni zajednicu nacija. Potrebno je nešto što izvire iz sfere kolektivnog osjećanja, a to je međusobno povjerenje i solidarnost. Bez toga se građanski ugovor ne može vjerodostojno sklopiti. Bez ovog pečata na svom ugovoru demokratske multinacionalne države imaju zajedničko građanstvo samo kao oskudan i šupalj međuprostor neproduktivnog i nestabilnog mudusa vivendi.“ (Ugo Vlaisavljević, „Civilno društvo, ljudska prava i građanstvo“, Dijalog, 3 – 4, 2005.)

„Angažirati ne znači iznajmiti se. To ne znači ‘dati na posudbu’ svoje ime ili autoritet. To ne znači potpisati tu i tamo. To ne znači prijeći od robovanja jednoj modi na robovanje političkoj taktici. To nipošto ne znači postati rob jedne doktrine, već suprotno, osloboditi se i preuzeti rizike svoje slobode.“ Denis de Rougemont, u časopisu „Ordre nouveau“, od 15. juna 1938. g.)

Sažetak

Ništa od realnosti bosanskih muslimana u psihološkom, sociološkom, politološkom ili kulturološkom smislu nije moguće odgovoriti bez tri pojma.  To su: vjera u Boga (vlastita samobitnost), svjedočenje poslanstva  posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda, mir s njim (vjerska posebnost) i neodvojivost njihove egzistencije od Bosne (bosanska državnost). Kad se oduzme bilo šta od toga troga, njihova su historija, sadašnjost i budućnost nemogući. Jasno je da su nemogući, ali cijela bosanska muslimanska intelektualna historija jeste stalno bježanje od odgovora na ta pitanja. To je tako, jer nikada nije nađen način uskladivosti društvenog, kulturnog i političkog cilja tog naroda s njihovim gornjim svjedočenjem.

Da bi iz sadašnje svekolike razorenosti, kojoj je osnova razorenost koja traje stoljećima, izašli, bosanski muslimani moraju se osloboditi svake stranosti u sebi. Oni nisu došli niotkud u svoj jezik, niti u svoju zemlju, niti u svoju kulturu. Početak tog njihovog izlaska, je u promjeni njihovog sadašnjeg mentaliteta. Oni moraju postati svjesni toga što jesu. Iz te promjene će proisteći novo osjećanje, nadahnuće i znanje koji će ih voditi prema rješenjima izazova s kojima se suočavaju.

Ključne riječi: Bog, Muhammed, Bosna, emocionalizam, moralizam, svijest, mentalitet.   

Želim na samom početku istaći da ovo o čemu ću pred vama ovdje večeras govoriti nije ni novo ni originalno. Činjenica je, međutim, da se o pitanjima o kojima ću govoriti, danas rijetko, stidljivo i bojažljivo govori, posebno među nama – bosanskim muslimanima. Zato se ovo moje kazivanje može smatrati i kao problemsko.

Moglo bi se s pravom ustvrditi da je nezadovoljstvo najočitije obilježje sadašnjeg stanja bosanskog društva. Rijetki su pojedinci, bez obzira na njihova pripadanja, koji bi javno iskazali zadovoljstvo sadašnjim stanjem društva, politike, kulture i ekonomije u Bosni i Hercegovini. Nezadovoljstvo je ljudsko stanje koje odražava odnos prema sebi i drugim ljudima u svijetu. Stoga, pokušat ću ukazati na sadašnje stanje duha bosanskih muslimana koje također doprinosi trajanju spomenutog nezadovoljstva.

Povijesno trajanje muslimana u Bosni, ili bosanskih muslimana, jeste trpljenje nesreće, a to znači stradanja i muke, u svakome naraštaju. Nije moguće naći razdoblje u historiji tog naroda u kojem oni nisu ubijani, progonjeni, pljačkani i ponižavani. Skoro da nema ni grada ni sela u kojem se ne vide tragovi tog stradanja. I danas su bosanski muslimani razoren, pometen i ustrašen narod. Oni su demografski raseljeni po cijelom svijetu, a unutar Bosne i Hercegovine su „prostorno stiješnjeni, intelektualno razbijeni i idejno obezglavljeni”.

Ono što posebno zabrinjava jeste nepostojanje odgovora na to stanje našeg naroda. Svi pojedinačno tvrde da imaju željeno rješenje, ali nigdje u kolektivu kojem pripadamo nema dokaza da je tako kako se u tim monolozima tvrdi. Svuda oko nas su siromaštvo i neznanje, ugroženost i nepravda, pseudomesijanstvo i varanje, izigravanja povjerenja i nevršenje javnih obaveza. Neznanje odgovora na to stanje pokazuje se kao strah pred budućnošću. Nažalost, u toj općoj razbijenosti i obezglavljenosti cijelog naroda mnogi njegovi pojedinci i skupine pokušavaju zauzeti što je moguće veći prostor da bi promicali svoje egoizme.

To je nesreća od koje ima samo jedna još gora  – ta da naše biće ostane obuzeto osjećanjem stradanja bez izlaza iz svrhe, da naša kolektivna svijest bude svedena na obuzetost jedino tim stradanjem. Nažalost kolektivna svijest nas, bosanskih muslimana, još je potpuno obuzeta moralizmom i emocionalizmom.

Moralizam je okrivljavanje drugog za sve što uzrokuje nezadovoljstvo sobom i svijetom: drugi je kriv, a ne onaj koji je nezadovoljan; nezadovoljni je nezadovoljan jer pati i strada uslijed krivice drugog; nezadovoljni je žrtva krivog djelovanja drugog. Emocionalizam je instinktivno uzvraćanje i njegovo tumačenje moralizmom. Moralizam i emocionalizam onesposobljuju čovjeka u razumskom procjenjivanju svog položaja u neposrednom okruženju društva i svijeta, pa tako i u djelovanju na osnovi jasnih uvida u razlog i cilj činjenja ili nečinjenja nečeg.

Moralizam i emocionalizam, kao najvažniji sadržaji identiteta bosanskih muslimana, preovlađuju među njima u vremenu duljem od tri stoljeća. Treba naglasiti da je to vrijeme u kojem su oblikovani glavni tokovi politike, kulture i ekonomije koji određuju današnju sliku čovjeka i svijeta. Da je tako, moguće je navesti četiri dokaza:

Prvi dokaz je da u današnjoj svijesti bosanskih muslimana nema jasnog viđenja da oni nikada nisu živjeli s nekim drugim muslimanima kao svojim susjedima.

Drugi je dokaz da bosanski muslimani i dijahronijski i sinhronijski žive jedino s kršćanima kao svojim neposrednim precima i susjedima. Kad se kaže dijahronijski, jasno je da se time ističe da su kršćani preci bosanskih muslimana. U tome je od manjeg značaja određenje da li su ti kršćani ove ili one denominacije – pravoslavci ili katolici, pripadnici Srpsko-pravoslavne crkve ili Rimo-katoličke crkve, ili krstjani pripadnici Bosanske crkve. Tako svi živi muslimani imaju svoje bosanske pretke među onima koji su pod stećcima i/ili križevima/krstovima.

Mogu li bosanski muslimani ikada imati jasnu sliku o sebi ako šutke i bez znanja prelaze preko te očite činjenice? Da li u toj činjenici dijahronijske veze sa svojim kršćanskim precima ima ičeg što je protiv njih? Uz to, njihovi su susjedi pravoslavni i katolički hrišćani/kršćani. Ako bosanski muslimani ne poznaju svoje susjede, u njima nužno postoji strah: čovjek se boji onog što ne zna. Kako nije biće bez slobodne volje, čovjek je u neprestanome djelovanju. Svako djelovanje iz neznanja, što znači i iz straha, uglavnom je nasilno. U takvome djelovanju čovjek ili bježi ili napada svog susjeda. A to zapravo znači da bježi od sebe ili da napada sebe samog.

Samo znanje može otkloniti strah. Strah i neznanje su u pojedincu. Znanje je odnos tog pojedinca i tog što zna. Kad je to što zna njegov susjed, tek u znanju o njemu saznavatelj može otkloniti izvore straha kao iracionalnog uzvrata na nepoznato. Bosanski muslimani ne mogu pobjeći od svojih susjeda. Miran život s njima je uvjet preživljenja. Sretan život s njima je uvjet bivanja sretnim. Zato je presudno važno znati svoga susjeda te odnose s njim postaviti na osnovi odgovornosti za njegovu sreću i njegov život. A znaju li bosanski muslimani išta ozbiljno o svojim susjedima?

Treći dokaz je da, i pored navedena prva dva dokaza, među bosanskim muslimanima nikada, a to znači ni danas, nije sistematično i ustrajno istraživano sve ono što njihove prve susjede čini različitim od njih. Ako se želi biti pošten, a to znači izaći iz mraka moralizma i sentimentalizma, valja priznati da su gotovo sva znanja bosanskih muslimana o njihovim susjedima karikaturalna te da nikada niko među njima s punom ozbiljnošću nije istraživao, razgledao i odmjeravao svoju svetu tradiciju u odnosu na svete tradicije svojih susjeda. Nema nijednog razloga – ni egzistencijalnog niti doktrinarnog – koji može opravdati takvo stanje. Neznanje bosanskih muslimana o svojim susjedima pa tako i o svojim precima, je glavni izvor neznanja o sebi koje je transformirano u spomenute moralizam i sentimentalizam.

Četvrti dokaz je nužna posljedica prva tri: Budući da ne znaju svoje najbliže susjede i svoje neposredne pretke, bosanski muslimani imaju stalni strah od svojih susjeda i svojih predaka koji se nerijetko pretvara u mržnju.

Takvo stanje individualnog i kolektivnog identiteta bosanskih muslimana pokazuje se u brojnim fantazmama. Među njima naročito je važna fantazma koja traje kao turkofilija, arabofilija i iranofilija. Iz te fantazme nastaje nelagoda bivanja u vlastitoj kulturi, u vlastitoj zemlji, u vlastitoj političkoj zajednici te u vlastitoj državi. Da je tako dokaz je to da bosanski muslimani nemaju jasnu predstavu o svome muslimanskome trajanju niti o najvažnijim simbolima svog kolektivnog identiteta. Nemaju njegovu jasnu i cjelovitu perspektivu. Nemaju ni predstavu o državi koja je presudno sredstvo za pozicioniranje u zajednicu naroda i međunarodni pravni poredak. Iako nijedan narod ne može živjeti svoju ljudskost izvan svoga jezika među bosanskim muslimanima su promicani epigonstva tuđih jezika i imitiranja stranih kulturnih oblika, iako su zemlja i historija te položaj i susjedstvo koji su im dodijeljeni kao sudbina najveći mogući dar u gradnji raskošnog pojedinačnog i kolektivnog identiteta. To je vidljivo u našoj neosjetljivosti za vlastito kulturno naslijeđe, u našim stalno trajućim sukobljenostima i u prevlasti sentimentalizma nad intelektualnim bavljenjem pitanjem: Otkuda dolazimo i kuda idemo?

Nekoliko naznačenih urgentnih pitanja u psihološkom, antropološkom, sociološkom i politološkom vidiku prošlosti, sadašnjosti i budućnosti bosanskih muslimana može biti shvaćeno kao najvažniji sadržaj njihovog sadašnjeg teškog stanja i razlog spomenutog nezadovoljstva.

Ništa od realnosti bosanskih muslimana, u psihološkom, sociološkom, politološkom ili kulturološkom smislu nije moguće odgonetnuti bez ta tri pojma, a to su: vjera u Boga (vlastita samobitnost),  svjedočenje poslanstvo posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, mir s njim (vjerska posebnost) i neodvojivost njihove egzistencije od domovine Bosne (bosanska državnost). Kad se oduzme bilo šta od to troje, njihovi su  historija, sadašnjost i budućnost nemogući. Jasno je da su nemogući, ali cijela ovdašnja muslimanska intelektualna historija, a to znači življenje u vlastitome jeziku s ključnim problemima zemlje i kolektiva, jeste bježanje od poslanstva Muhammeda – Božji blagoslovi i mir s njim! To je tako, jer nikada nije nađen način uskladivosti društvenog, kulturnog i političkog cilja tog naroda s tim svjedočenjem. Nije, jer se pseudoznanjima pojedinac uzdiže nad narodom, umjesto da ponizno služi njegovomu dobru.

Bosanski muslimani su evropski i slavenski narod koji živi s istočnim hrišćanima i zapadnim kršćanima na istom geopolitičkom prostoru, u istoj državi. Govori jezikom koji je isti, iako ne i posve jednak, jeziku njegovih slavenskih susjeda.

U svome današnjem trajanju, jednako kao i u 5 – 6 stoljeća ranije, od njihovih susjeda odvaja ih svjedočenje jednosti Boga i svjedočenje da je Muhammed, mir s njim, Božiji rob i Božiji poslanik. I njihovi susjedi kršćani, kada su svojom vjerom povezani s vlastitom tradicijom, vjeruju u jednog Boga. Oni ne svjedoče poslanstvo Muhammedovo i objavu Kur’ana jer je to temeljno muslimansko svjedočenje neprihvatljivo za kršćane. Ono nije samo neprihvatljivo, već je za njih, prema osjećanjima i mišljenjima većine, smrtna opasnost. Mogućnost prihvatanja tog svjedočenja za kršćane znači prijetnju prestajanjem da budu to što jesu. Međutim, pitanje o svjedočenju poslanstva Muhammeda, mir s njim, za bosanske muslimane jeste presudno za njihov opstanak kao muslimana. Sve drugo je manje važno od tog. Za sve drugo moguće je naći dogovor.

U takvom psihološkom odnosu prema muslimanima kao sljedbenicima i svjedocima poslanika Muhammeda, mir s njim, poželjno je da oni budu onakvi kakvim ih kršćani osjećaju – namrgođeni, iritirajući, galameći, oholi itd.

Ali i svjedočenje bosanskih muslimana o jednosti Boga i poslanstvu Muhammeda, mir s njim, izgubilo je u velikoj mjeri svoju izbaviteljsku snagu. Odavno za mnoge od njih posljednji Božiji Poslanik nije simbol ljudske savršenosti, moćne ćudi, narastanja u znanju, smisla čovjekove odgovornosti za sebe i svijet, odgovornosti za sve „živo“ i „mrtvo“ u stvaranju. Njihova preovlađujuća apologetika stranih kulturnih oblika onemogućuje ih da budu uvjerljivi i odgovorni, poštovani i mili te sabesjednički i graditeljski sudionici bosanskog, evropskog i svjetskog pluralizma. I za bosanske muslimane je poslanik Muhammed, mir s njim, gotovo posve sveden na povijesnu ličnost. U takvome odnosu prema toj najvažnijoj činjenici njihovog identiteta oni su gotovo posve okrenuti neponovljivoj prošlosti, pa tako u velikoj mjeri uskraćeni u graditeljskom odgovoru na prilike svog nezadovoljstva. Oni danas nemaju odgovora na pitanje: Zašto i kako bi im Božji poslanik Muhammed, mir s njim, trebao i mogao biti najljepši primjer ljudskog traganja za savršenošću ljudske izvorne prirode i njezinim svjedočenjem u svijetu kao cjelini? Svjedočenje Muhammedova poslanstva, što u svom moralizmu i sentimentalizmu drže najvećom dragocjenošću, oni ne znaju preinačiti u odlučnost i dostojanstvo koje će drugim biti milo. Ne znaju to preinačiti u one kulturne sadržaje koji nisu ničija imitacija, već doprinos bosanskih muslimana bosanstvu kao velikoj namjeri u gradnji boljeg svijeta.

Svjedočenje jednosti Boga, poslanstva Muhammedova te povratka svega Bogu, što je bitan sadržaj identiteta bosanskih muslimana, nema i ne može imati ni vrijeme ni prostor izvan bosanske ukupnosti. Tu, na prostoru Bosne gdje su naši patnja i stradanja, među susjedima, a pred cijelim svijetom, odmjera se to naše svjedočenje. Svjedočenje jednosti Boga zahtijeva vrlinu od nas, a to znači darežljivost i poniznost, prije svega, tu među ljudima Bosne, budući da je to polazište svega što određuje naše pojedinačnosti i naša kolektivna pripadanja. Svjedočenje da je Muhammed, mir s njim, posljednji poslanik Božji  zahtijeva potvrdu, prije svega, među ljudima u Bosni. Nije li dokaz da takvog svjedočenja nema naša sadašnja neosjetljivost za patnju i stradanje, za laž i pljačku, za nasilje nad nemoćnim, za lažne izbavitelje i tome slično!? Nejasnost konkretnosti svjedočenja jednosti Boga svevišnjeg i poslanika Muhammeda, mir s njim, je izvor neznanja, strahova i mržnji, što znači i nemogućnosti da se odredi otkuda smo u ovome stanju u kojem jesmo, te kako bismo mogli biti u stanju kojim bismo bili zadovoljni. Da bi to neznanje bilo preinačeno u znanje, nezadovoljstvo u zadovoljstvo te fantazme u realnost, potreban je svestran preobražaj našeg sadašnjeg mentaliteta: otvorena kritika svega što je postalo tabu u javnom razgovoru, oslobađanje od lažnih autoriteta te od dvoličnosti u odnosu sa sudionicima bosanskog razgovora.

Nema nijednog pojedinca bez odgovornosti za spomenuti preobražaj trajućeg mentaliteta u nas. Ako, ne daj Bože, ne bude tog preobražaja, nastavit će se stezanje bosanskih muslimana kao potencijalne opasnosti za okružujući svijet, ali i njihova kolektivna agonija. Stezanje će se zbivati i dalje izvana i iznutra. Mijenjat će se njegovi oblici, ali ostajat će ista suština svega tog što se danas pokazuje kao sudbina Nevesinja i Čajniča, Jajca i Bijeljine te Dervente i Mostara i njima sličnih sadržaja bosanske ukupnosti. Nikakvi uzvici, niti “episkopske” palate, nikakvo glumljenje žrtve, ne može zamijeniti potrebu promjene mentaliteta bosanskih muslimana. Ta promjena dovela bi do jasnog viđenja parlamentarne demokracije s njezinim zakonodavnim sudskim i izvršnim sadržajem koji bi bosanske muslimane učinili kompatibilnim identitetom u evropskoj pluralnosti, a njihove pojedince i skupine sudionicima sposobnim da razgovaraju i trguju, raspravljaju i grade, planiraju i djeluju u ukupnosti bosanskog, evropskog i svjetskog poretka. Njima nije potreban izbavitelj u liku vođe, niti neki izvanjski tutor, niti intervencija vojnih moći. Njihovo preživljenje i sreća mogu nastati i opstati jedino u priznanju vlastite krivice za sadašnje stanje i preuzimanje odgovornosti za njegovu promjenu. Država kao sredstvo upravljanja sobom, što u današnjim okolnostima znači uključenost u međunarodni pravni poredak, mora postati vrijednost i mjera za svaki parcijalni interes, pri čemu nijedan od njih, uključujući tu državu, ne smije nadići nepovredivost ljudskog dostojanstva i njegovu neovisnost o pripadanju koje ograničava nedjeljivost ljudskog prava na život i sreću.

Svemilostivi Bog je objavio preko Muhammeda, mir s njim, kao Svog  poslanika, nauk, obred i vrlinu svim ljudima kao način postizanja sreće. I bosanskim muslimanima je to jedini način postizanja sreće. Nažalost, oni i danas, „iako su u dramatičnoj stezi evropskih, prosvjetiteljskih, emancipatorskih, revolucionarnih i integracijskih procesa, traže svoja znanja o sebi i rješenja svoje agonije izvan poprišta svoje egzistencijalne drame. I zato do danas nije riješeno ni jedno od bitnih pitanja o njihovoj kolektivnoj svijesti, o političkom cilju, niti o kulturnom pamćenju.“

Za one koji se slažu s tim da nema poslušnosti do u dobru, valjalo bi javno dobro, a to znači realiziranje prava na život i sreću svakog pojedinca, usvojiti kao cilj kojem sve ostalo treba služiti. S takvim opredjeljenjem za to vjesničko počelo etike mogući bi bila politička filozofija i njezino organiziranje, filozofija kulture i njezino organiziranje, filozofija dijaloga i njezina prisutnost u javnome prostoru čega, nažalost, još nema u zbilji bosanskih muslimana.

Konačno, kada bosanski muslimani jasno odgovore na pitanje: Ko smo mi? i taj odgovor bude posvjedočen u njihovim kulturi i politici, u ekonomiji i nauci postat će osviješćeni i time bolji ljudi. Tada će njihova i budućnost svih ljudi Bosne biti bolja. Tradicijsko učenje stalno podsjeća da budućnost imaju oni koji su osviješćeni.

U Sarajevu, decembra 2013. godine
[youtube id=”mD-Hec8a-GU” width=”600″ height=”350″]