ZAGREBAČKA MEDRESA – ODNOSNO ISLAMSKA GIMNAZIJA

– RAVNATELJ MEVLUDI EF. ARSLANI –

GIMNAZIJA
Muftija Ševko ef. Omerbašić u svojoj knjizi Islam i muslimani u Hrvatskoj ovako piše o nastanku Zagrebačke medrese, odnosno Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića:

„U jeku najžešće agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine, kad se u Hrvatsku i Zagreb slio golemi val prognanika i izbjeglica, osobito mladih, u Islamskoj zajednici našli smo se na velikim kušnjama: kako sačuvati mladež od moralnog, socijalnog i drugog propadanja?

Znali smo da nam valja veliki broj mladića i djevojaka skloniti s ulice i dati im mogućnost školovanja.

Većina škola u Hrvatskoj, iz kojekakvih razloga, nije mogla, a nije ni htjela prihvatiti islamsku prognaničku mladež na školovanje.

Zato je, gotovo spontano, donesena odluka da se otvori vlastita srednja klasična škola, Medresa, i tako zainteresiranima ponudi vrsno školovanje.

Toj odluci išla je na ruku i činjenica što se, te 1992. godine, u Zagrebu našao, među prognanicima i izbjeglicama, velik broj muslimana visokoškolskog kadra…

Prvi Školski odbor Zagrebačke medrese bio je: Ahmed Ikanović, Murat Hadžismajlović (ravnatelj Medrese), Mirsad Srebreniković (predsjednik), prof. dr. sc. Remzija Hadžiefendić-Parić, Mevluddin efendija Arslani (danas ravnatelj Islamske gimnazije); Nahid Kotlo, Aziz efendija Hasanović (zamjenik predsjednika, profesor, a danas muftija), Avdo efendija Imširović (tajnik Medrese i profesor) i Nedžad Omerović…

Poslije smo, na sjednicama Školskog odbora, došli do ideje da se, umjesto postojeće Zagrebačke Medrese, utemelji Islamska gimnazija.  Tako će, školske godine 2009./2010., Zagrebačka Medrese konačno prestati s radom, a na njenim temeljima zaživjet će Islamska gimnazija dr. Ahmeda Smajlovića. Na to smo se odlučili zato što se, svršenici Medrese, više ne mogu zapošljavati u Islamskoj zajednici. Zato smo učenicima Islamske gimnazije omogućili da, pokraj svih općih predmeta, imaju obvezna i četiri vjerska stručna predmeta: Arapski jezik, Kur’an i njegove znanosti, Islamska civilizacija i Napredni vjeronauk.“

„Naoružana“ ovakvim podatcima, razgovaram s ravnateljem Islamske gimnazije, prof. Mevludijem ef. Arslanijem koji me je vrlo ljubazno primio u svome uredu nakon što sam rekla da mu želim čestitati na uspješnom nastupu zagrebačkih učača Kur’ana, a posebice na prvom mjestu u kategoriji Tilaweta za medrese, na završenom, 20. Europskom natjecanju učača Kur’ana koje nikako da zaboravim, toliko me dojmilo, a posebno završni mevlud. Tim više što je na natjecanju sudjelovalo šest hrvatskih natjecatelja, a jedan od njih, Ahmed Alili, pobijedio u kategoriji Tilawet medresa.

Budući da sam ja maturirala na jezičnoj gimnaziji, upitala sam efendiju ravnatelja koja je razlika između one moje gimnazije na Črnomercu i ove, islamske, na Borovju.

„Razlika je samo u četiri obvezna predmeta koja imaju naši gimnazijalci i vi niste imali, i to ona koja ste naveli citirajući tekst muftije Ševka ef. Omerbašića. Meni je osobno žao što Kur’an proučavamo svega sat vremena tjedno. Srećom, unutar Islamskog kulturnog centra postoji i mekteb koji subotom i nedjeljom prima između 700 do 800 mektebaša, pa tko želi više znati o Kur’anu i islamu priključi se jednoj od uzrasnih grupa. No, kao što smo vidjeli, to djeci ne predstavlja nikakav problem, pa je u medresi, sada gimnaziji, stasala dva hafiza i mnoštvo drugih sjajnih učača Kur’ana“, rekao je ef. Arslani.

Nastava u Islamskoj gimnaziji organizirana je u 4 razreda. Ove školske godine u prvom i drugom razredu imaju po 25 učenica i učenika, u trećem 16, a u maturalnom razredu 17 učenika.

Uza sve svakodnevne obveze, efendija Arslani velik dio vremena troši i na „sporedne aktivnosti“, među koje spada i slušanje ljudi koji dolaze moliti za pomoć koju, u pravilu, nikad ne odbija pružiti. Tu je još njegov znanstveni i prevodilački rad. Valja znati da je ravnatelj, prof. Arslani, između brojnih drugih profesionalnih i vjerskih dužnosti i prevoditelj s arapskog na hrvatski i obrnuto za potrebe Ureda predsjednika RH, Vlade RH, Sabora RH, tiska, TV postaja, izdavačkih kuće te ostalih državnih institucija na visokoj razini.

„Kad je riječ o gimnazijalcima“, naglašava ravnatelj, „valja reći da su svi izuzetno stimulirani za svaki uspjeh koji postignu tijekom školovanja. Svaki odličan učenik prima stipendiju od 300 kuna mjesečno, a svi upisani učenici prvoga razreda gimnazije primaju materijalnu pomoć od 200 kuna. Osigurana im je dopunska nastava, besplatne instrukcije svakoga dana od 17 do 20 sati u razdoblju nazvanom korepeticije, besplatna hrana…“

Jedno od nekoliko posebnosti je i to što gimnazija nudi islamski odgoj, ali i taj je, po riječima ravnatelja, ovisan o temeljnom kućnom odgoju. „Neki od mojih kolega, ravnatelja i profesora u drugim zagrebačkim gimnazijama i osnovnim školama, kažu da se u njihovim školama upravo po odgoju prepoznavaju muslimanska djeca koja pohađaju satove vjeronauka u svojim školama ili su polaznici mekteba u Zagrebačkoj džamiji“, kaže.

S obzirom na sve beneficije koje se nude učenicima Islamske gimnazije, čak i tri besplatna obroka dnevno, dotakli smo se i pitanja financija, te saznali da svi prihodi dolaze iz nekoliko izvora: MZOS, koje pokriva plaće nastavnika, drugi je Mešihat koji iz fonda zekata koji pokriva 60 % troškova, a treći izvor su donatori.

Za sada je gimnazija vrijedna nasljednica medrese koja je ispratila 15 generacija, te se nadamo da će krivulja uspjeha ići, kao i do sada, isključivo gore. Jer ravnatelj i svi ostali profesori kao i drugi vezani uz gimnaziju već su podigli tri generacije maturanata.

„Uz Božju pomoć“, rekao je na kraju ravnatelj ef. Arslani, „Islamska gimanzija dr Ahmeda Smajlovića bit će elitna škola.“

A ja mislim da je Islamska gimnazija već elitna škola.

 

ŠKOLSKA KUHINJA U ISLAMSKOJ GIMNAZIJI

REFIK ŠUMIĆ – JARO

ŠKOLSKA KUHINJA
Jedan od glavnih sporednih segmenata Islamske gimnazije je – prehrana, a u tom dijelu glavnu riječ vodi glavni kuhar, Refik Šumić sa suprugom Sanijom. Svatko od onih koji su završili Zagrebačku medresu, odnosno Islamsku gimnaziju, nosi razne uspomene iz najljepšega životnoga doba, onoga đačkoga, ali svi zajedno kažu da im je Jaro jedna od najljepših uspomena.

U ovome je poslu gosp. Šumić već 40 godina. Deset godina kuhao je i nakuhavao u Bosni i Hercegovini, a preostalih 30 godina u Zagrebu, od čega najviše upravo ovdje – u kuhinji Islamske gimnazije i u džamijskom restoranu.

Jaro svakodnevno priprema jela za stotinjak osoba, dakle za sve one koji su vezani uza Islamsku gimnaziju. Glavna su jela vrlo ukusna budući da Jaro veliku pažnju posvećuje smišljanju kako da zadovolji, oplemeni i pomiri sve ukuse. Zato su glavna jela raznovrsna, „pojačana“ voćem, palačinkama ili sokom. Hrane se po uobičajenim standardima – halal hranom. Naravno, sve je besplatno budući da se o njihovoj ishrani skrbe naše džematlije, sadakom i zekatom, a poznato je da dio od žrtvovanih kurbana dolazi u našu školsku i mektepsku kuhinju.

Uza tri obroka dnevno, Jaro kuha za sve manifestacije koje se održavaju u Islamskom kulturnom centru, poput nedavnog Europskoga natjecanja učača Kur’ana. Dana škole, Islamskih simpozija, maturalne svečanosti u Lisinskome itd. Tada uobičajeno priređuje najraznovrsnije delicije koje su mnogi nazvali Jarina sofra. Kod tog stola gotovo da je nemoguće opredijeliti se za jednu deliciju, zato je najbolje da od svega kušate po jedan zalogaj, jer samo tako možete doživjeti svu puninu i bogatstvo različitih mirisa i okusa bosanske kuhinje. Jaro „svoju sofru“ tako znalački i maštovito servira, pa ćete tu naći različitih pita, pitica i pitca (burek), sarmica, japraka, punjenih paprika, različitih telećih, janjećih i pilećih pečenja, pohanaca i drugih vrlo/vrlo jestivih priloga kao što su raznovrsne salate, na primjer; pak kolača svih vrsta, od majke svih slastica – baklave, do hurmašica, gurabija, slatkih pita, Princa Kadaifa, a onda, na kraju kraja, eto ti i raznovrsnog voća i voćnih sokova.

Jaro kaže da je svojim poslom zadovoljan i zbog toga što može u džamiji klanjati svih pet dnevnih namaza, a i zbog rada s djecom koja bolje i ljepše od ikoga znaju biti zahvalni. Nikad se ne smije zaboraviti da je gimnazijsko doba vrijeme rasta, pa se pohvale Jari čuju od roditelja i svih profesora, jer ako zadovoljstvo počinje od želuca, onda mladi Islamske gimnazije svakodnevno doživljavaju zadovoljstvo hranom koju im priređuje Jaro.

Na maturalnim svečanostima uvijek se čuje i pohvala Jari koja glasi: „… zahvaljujemo što je naš kuhar zvani Jaro pripremao vrsnu hranu, vidite kako su lijepo maturantice i maturanti izrasli…“

Jaro me je proveo kroz kuhinju koja izgleda baš svjetski. Zato mi diktira: „Zahvaljujem se Odboru Islamske zajednice na uređenju kuhinje koja, vidjeli ste sami, izgleda uredno i čisto kao apoteka. Zahvaljujem i svim roditeljima koji su mi ukazali povjerenje i čast da vodim računa o prehrani njihove djece. A ja tu djecu ne razlikujem od svoje djece.“

Zato je možda najprimjerenije da ovaj tekst završim riječima jedne engleske pjesnikinje iz 19. stoljeća: Nitko ne može biti pametan ako mu je prazan želudac!

 

RESTORAN ZAGREBAČKE DŽAMIJE

JUNUZ IDRIZI

RESTORAN
Junuz Idrizi, rođeni je Žerovljanin, Tetovo-Makedonija, u brojnoj obitelji roditelja Šukrije i Nebije, nažalost danas rahmetli. „Bilo nas  je četvorica braće i tri sestre“, kaže. „Bio je to dom roditeljske ljubavi, dječje radosti i Allahove milosti.“

Od rane mladosti živio je u Slunju, a u Zagrebu živi već punih 25 godina. Završio je visoku ugostiteljsku školu u Tetovu, a uskoro će biti deset godina kako vodi restoran Zagrebačke džamije.

Vođenje restorana je posao koji zahtijeva velik trud i dobru organizaciju, jer je riječ o pozamašnim količinama hrane koja se u restoranu proizvodi za razne svrhe. Kao primjer navest ćemo da je za završnicu ovogodišnjeg 20. Europskog natjecanja učača Kur’ana, dakle posljednjeg dana, podijeljeno čak tisuću i petsto porcija ćevapčića za umorne putnike svih 38 autobusa koji su pristigli iz raznih krajeva na završni dan učača Kur’ana, kad se proglašavaju pobjednici i izvodi Mevlud. Brojka od 15.000 ćevapčića pripremljenih u jednome danu, uza sve ostale obveze u kuhinji, doista impresionira.

„Ako sve štima“, kaže uvijek nasmijani Idrizi, „ onda je i sve moguće, pa tako i ta količina ćevapčića u lepinji, uza ne znam koliko raznovrsnih pita, pečenja, bosanskih lonaca i drugih jela koje smo priređivali za redovne goste i one koji su došli u Zagreb samo zbog natjecanja učača.“

Restoran je zatvorenog tipa, ali nikad ne odbija goste budući da je to u islamskoj tradiciji; sevap je nahraniti i napojiti putnike i počastiti goste…

Često se radi cijele dane, jer se u Zagrebačkoj džamiji svakodnevno odvijaju brojne aktivnosti, od rana jutra i sabah-namaza, do kasne večeri i jacije-namaza.

Dakako, u džamijskom restoranu ponajprije ćete naći ukusne pite i razne bosanske i druge specijalitete…

Međutim, Junuz Idrizi nije samo ugostitelj. On je i društveni radnik i jedan od uglednijih džematlija zagrebačkog džemata. Sad je član Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj, a u dva mandata obnašao je dužnost člana Izvršnog odbora Medžlisa islamske zajednice Zagreba.

„Znate“, kaže, „cijeli sam život, a rekao bih i predživot, vezan za džamiju budući da je kompletna moja obitelj, i s očeve i s majčine strane, od pamtivijeka učili, ponavljali i živjeli u sjeni Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh, redovno i s radošću izvršavali svih pet osnovnih islamskih šartova – šehadeta, što sam već rekao;  namaza, jer nam nikad nije ništa bilo važnije osim klanjana svih pet namaza;  ramazanskog posta, a postim od djetinjstva; zekat redovno dajem, a hvala Dragom Allahu, obavio sam i hadž – samo Allah sve zna, ali ja doista vjerujem da ćemo se moja obitelj i ja držati svoje vjere, svoga užeta, do kraja vremena.“

Kad govori o četrnaest zaposlenika, od kojih su dvojica njegovi sinovi, govori s razumijevanjem, kao da govori o vlastitoj djeci, jer u džamijskom restoranu rade jedan Makedonac, jedan Albanac s Kosova i deset Bošnjaka. Žive uredno i čisto i pomažu svoje obitelji u Bosni, na Kosovu i u Makedoniji.

Junuz Idrizi nudi u džamijskom restoranu birana jela, pretežito bosanske kuhinje. Kaže da zagrebačke muslimanske obitelji najviše vole barem jednom tjedno svraćati ovamo na ručak i večeru, a najviše je posla petkom, subotom i nedjeljom.

„Petkom zbog džume“, objašnjava, „a subotom i nedjeljom zbog mekteba i nogometnih utakmica. Svake se subote i nedjelje održava mektepska nastava, a to znači 700-800 toplih obroka za sve mektebaše. Imamo i nogometni klub ‘Nur’, pa se svake subote i nedjelje održavaju nogometna natjecanja, od onih najmlađih pa do seniora. Svrate ljubitelji nogometa, roditelji, igrači i navijači drugih klubova. Kad su neke džamijske svečanosti, često dolaze najugledniji hrvatski političari, od Predsjednika Države i Predsjednika Vlade, Gradonačelnika Bandića kojemu spremamo posebnu pitu od jabuka, do veleposlanika muslimana, državnika susjednih država, pa i onih dalekih, arapskih, koji rado svrate u džamiju kad god su u nekoj državnoj posjeti… U jednu riječ, ovdje život traje u svoj svojoj punini otkad je Zagrebačka džamija otvorena, 1987. godine.“

Sjećam se dana kad sam ovdje pohađala mekteb. Uvijek sam se radovala džamijskim halal-ćevapčićima. Pitam Junuza peče li još uvijek one ukusne ćevapčiće.

„Malo smo prehranu promijenili, sada nastojimo da raznovrsnošću izbora obogatimo dječju prehranu, pa jednom mektebaši dobijaju ćevapčiće, drugi put pite, treći put piletinu, sokove, gdjekad što slatko i sad su puno zadovoljniji nego u doba kad ste vi ovdje bili na mektebu.“

Nakon razgovora, sjela sam sa svojim ocem (koji mi je fotoreporter) i počastila se krumpirušom, a moj tata ćevapčićima koje mu je spremila nasmijana Amira, ovdje su svi, po uzoru na Junuza, uvijek nasmijani.

Netko bi rekao običnu krumpirušu, ali ja kažem da je krumpiruša fantastična pita koja našem napaćenom nepcu pruža neopisivo zadovoljstvo.

Una Mujičić
RESTORAN2