Na redovitoj Islamskoj tribini četvrtkom u islamskom centru Zagreb 14. studenog 2013./11. muharrema 1435. h.g. promovirana je knjiga „Tajne terapijske vještine“ konjičkog kliničkog psihologa, inače rođenog Žepčaka mr. sci. Elharuna Selimovića, čija je tema kombinacija psihoterapije i islama u liječenju psihičkih poremećaja osobnosti. To je prema riječima samog autora, hrabar potez zbog svog cilja da razbije animozitete između nauke i religije.
– Ova ideja o uvođenju duhovnosti u liječenje psiholoških problema zaista je hrabra i treba je podržati. Navika je u psihologiji poznata stvar i, ukoliko smo godinama nešto radili kako ne treba, vrlo je teško srastanje razlomiti i ponovo početi nanovo učiti i raditi neke nove stvari. Uključivanje duhovnosti u tretman moj je pokušaj da pokažem i drugim kolegama da mogu da se oslobode, da rade to – ističe Selimović.
On smatra da treba pronaći „srednji put“ i prevazići raskol između nauke i religije.
– Upotreba religije u naučne svrhe još je tabu tema i nastojimo je sekularizirati. Mi smo, ipak, još ateističko društvo. Pogledajte televiziju, medije… Emisije o religiji su jednom sedmično ili se o religiji nikako i ne govori. Fali nam te duhovnosti i nju trebamo apostrofirati, jer je ona važan segment psihičkog zdravlja – kaže Selimović i dodaje da je upravo to ono što je htio kazati i u svojoj knjizi.
Prema njemu, „srednji put“, kojem treba stremiti čovjek i društvo, jeste umjerenost u svemu. On upozorava da je mnogo mladih, ali i starijih ljudi, uz pomoć novih tehnologija, ali i običnog TV prijemnika, pobjeglo u virtuelni svijet, jer im je tako lakše, ali na kraju će se, kaže, morati pozabaviti stvarnim svijetom i odnosom čovjek-čovjek.Elharun S.
Donosimo vam integralno njegovo izlaganje na zagrebačkoj tribini:

Bismillah

TRIBINA ČETVRTKOM – ZAGREBAČKA DŽAMIJA, 14. 11. 2013.

PSIHOTERAPIJA I RELIGIJA

  Priznati psihoterapijski pravci ili metode su nastali iz najpoznatijih teorija ličnosti. Na osnovu onoga na čemu se temeljila data teorija, to se isto ponajviše uvažavalo i u terapiji. Tako npr. ako je Freud isticao nagone kao najvažnije pokretače u ličnosti, onda se i terapija zasnivala na zadovoljvanju potreba proisteklih iz njih. U slučaju nezadovoljenja, javljale bi se frustracije i konflikti, što je moglo izazivati trajne poremećaje i na planu ličnosti. Adler je recimo insistirao na volji za moći proistekloj iz spoznaje o našim manjkavostima i nesavršenosti. Drugi će terapeuti opet reći da ljudima pomažu da bi oni sami sebe bolje razumjeli i mogli si pomoći.. Treći nude topao uživljavajući odnos  bez prosuđivanja, četvrti apostrofiraju motive najvažnijim, a peti drže učenje i nagrade i kazne primarnim u iskustvu čovjeka. Kognitivne teorije i terapije smatraju da su kriva vjerovanja i iracionalne misli glavni krivci za loša osjećanja. I svi su po nečemu bili u pravu, ali je opet nedostajao kompletan i cjelovit pristup čovjeku.  Jer izgleda da nema univerzalnog ključa da otvori sve brave. Što je nedostajalo tim terapijskim pravcima? Falilo im je pitanje duhovnosti koje nisu uključili u ljudske potrebe i kao da je ta potreba nevažna. I gdje su sve uzroci i razlozi navedenih problema.

Pitamo se kako dok nekoga liječimo, odnosno dok liječiš nečiju dušu u širem smislu te riječi, možeš onda zanemariti pitanje o Bogu dž. š; odnosno pitanje duhovnosti.. Mi se svaki dan susrećemo s tim pitanjem i to je pitanje možda važnije od moje ženidbe ili izbora zanimanja. A duhovnost je važna jer ona utječe i na naše izbore u životu pa nam je i kvaliteta života adekvatna datim izborima. Pri pitanju o Bogu dž. š. u igri je sve ili ništa. Blaisea Pascal nesumnjivo jedan od najinteligentnijih mislilaca u povijesti čovječanstva (čija opklada i nakon 300 godina stoji i učvršćuje ljude koji sumnjaju), je držao da je pitanje o Bogu najvažnije pitanje u životu. To je pitanje kojem niko ne može trajno uzmaći, jer je u igri pitanje života i smrti. Postavljamo si i pitanje kako su umni ljudi u psihologiji i psihijatriji ovo pitanje, gradeći teorije ličnosti iz kojih su pravci nastali, mogli to pitanje zanemariti, gotovo izostaviti iz terapije. Na sreću u svijetu započinju seminari na ovu temu pa se rasprava o značenju vjere u psihoterapiji odvija sve zanimljivije, otvorenije i bez uobičajenih predrasuda. Na koncu i mi na ovim prostorima moramo postaviti važno pitanje: koliko se u psihoterapiji mora uvažavati religija ako je ona čovjeku nosilac smisla života. Ljudi koji pokušavaju postići sreću bez traženja pomoći duhovnosti uglavnom naprave jednu od dviju pogrešaka. Ili žele pojačati užitke koji su genetski programirani u njima ili one koji su poželjni u datom društvu u kojem žive. Tako ili zadovoljavate strasti ili okolinu oko sebe, a nikad sebe. Generalno mislim da psihoterapeuti premalo uzimaju u obzir ne samo ljubav, nego i religiju kao stvarnu snagu za život nekih ljudi. Ili bi ozbiljan psihoterapeut morao priznati gdje je granica njegove terapijske kompetencije. Čovjek je od prvih svojih udisaja dijaloško biće i potrebna mu je razmjena, interakcija sa drugima, inače bi umro. Ono što je ovdje kada govorimo o psihoterapiji i religiji najvažnije i zajedničko jeste jedan te isti predmet istraživanja ili interesiranja, a to je duša, jer je psihologija nauka o duši. Zatim pitanje smisla kojim se bavimo u terapiji je itekako vjersko pitanje i dakako pitanje na koje religija čak daje odgovor, te bi time značajnije trebala biti utkana u terapiju. Onaj ko zna zašto živjeti, odnosno zašto živi, znaće i kako. Doduše neke terapije poput Franklove ukazuju na ovo, pitajući egzistencijalna pitanja: „Zašto sam ovdje? Šta želim od života? Šta daje svrhu mom životu? Gdje je izvor smisla mog života?“ Koliko god to ne vidite, vjerujte da svi mi sebi svjesno ili nesvjesno postavljamo ovakva ili slična pitanja, gotovo svaki dan pogotovo kada nam se namnože neka negativna iskustva. Međutim samo znanstveni odgovori na ova pitanja su nedostatni. Sam Frankl nije našao puni odgovor na ova pitanja koja je sam postavio.. Odakle dolaze dovoljno dobri odgovori na ova pitanja, pitamo se. Čak potpuno izgubljenom i depresivnom čovjeku možete vratiti nadu nudeći mu vjerski koncept, – recimo sreće bar na onom svijetu i da onda nastavi koliko-toliko zadovoljavajući život i na ovom svijetu.

Osjećaj krivnje, smisao i besmisao, volja i vjerovanja, moral, dobro i zlo su stvari kojima se intenzivno bavimo u psihoterapijskim ordinacijama. Zatim pitanje sudbine, i strahova, smrti i gubitaka najbližih su ključna životna, ali i religijska pitanja, pa da onda vidimo možemo li se pomoći s ispravnim vjerovanjima kroz te segmente ljudskog života. To su sve dakle zajednička pitanja kao što vidimo i religije i psihoterapije. Možda bi baš zbog toga odavdje i mogli onda okrenuti ploču, pa započeti historijsku suradnju između nauke i religije, obzirom na dugogodišnju nedodirivost i razdvojenost, naravno mislim na umjetnu, artificijelnu posvađanost, koja je nastala  ljudskim faktorom.. Jer mogli ste u terapiji o svemu i svačemu pričati – o raznim lakrdijašima, seksualnim izopačenjima, ali o Bogu dž. š. nikako, to je bila tabu tema u terapiji.

Budući da sam ja musliman ja ću ovdje govoriti sa aspekta Islama, kada su ove nazovi dileme u pitanju. Da vidimo kako i da li islamsko naukovanje  i generalno vjerovanja mogu biti štit kada je u pitanju psihička bolest odnosno stres, ili psihičko zdravlje u cjelini i koliko mogu biti od pomoći zvaničnoj terapiji, npr. utjecati na samopouzdanje.

Epiktet je davno rekao da čovjeka ne uznemiravaju događaji sami po sebi, nego ono kako ih on vidi. Koliki je utjecaj Islama na te poglede, npr. koliko sabur i način primanja novih vijesti imaju efekata na psihički doživljaj kod novih i stresnih događanja?! Taj je utjecaj neprocjenjivo pozitivan kada je u pitanju percepcija odnosno zahvaćanje i procjena važnih životnih događanja. Važan je taj naš sud, naša procjena je jako važna, a ona je pod utjecajem različitih stvari, prilika i pojava. Npr. zaljubljenost, po sistemu „da ti njega vidiš mojim očima,“ ali u Islamu je pored očiju važan i „srčani“ vid. Koliko instinkt – Božiji glas u nama, utječe na pozitivan i ispravan pogled?

Koliko taj pogled pod utjecajem Islama može utjecati i biti značajan faktor u izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja koji su temelji duševnog zdravlja?

Koliko je duhovnost snažan faktor i koliko može pomoći u povećanju tolerancije na frustracije? To je važna značajka kojom se puno u terapiji bavimo. Duhovnost utječe na čovjekovo ponašanje, jer svi imamo frustracije, ali različito reagiramo i različita je tolerancija.

Koliko nam zatim data duhovnost može pomoći da nas ljutnja ne preplavi? Čitajući hadise i slušajući o njima nikada nisam primjetio da se Muhammed a.s. tako nešto i na nekoga strašno naljutio, kao što se mi danas ljutimo.

Strah je zasigurno najneugodnija emocija i nema pacijenta koji ovu neugodnu emociju ne trpi u većoj ili manjoj mjeri.

Strah od Allaha dž.š. i koncept života poslije smrti čini da se manje bojimo smrti i drugih ljudi. Onima koji su izgubili najvoljenije, taj koncept pruža nadu u sjedinjenje na nebu i to im može pomoći da prežive ovu traumu.

Osjećaj krivnje: nema skoro pacijenta, a da nema osjećaj krivnje, a ako pogledamo npr. islamski stav – sve ono što se do sada desilo dok vi čitate, a ja pišem se upravo tako moralo desiti i nikako drugačije. Što mislite koliko ovo saznanje čovjeku pomaže? Imate i vjernika koji imaju osjećaj krivnje? Šta mislite što bi bilo kada bi terapeut izbjegao razgovor o njihovim duhovnim spoznajama i religioznim vjerovanjima?

Zatim generalni islamski stav u fokusiranju na lijepo i dobro, može pomoći posrnulome na životnom putu. Ako se ljudi koji su u nevolji s nečim potpomognuti lakše nose, onda je to dokaz da to djeluje, a što god (dobro) djeluje treba ga prihvatiti, posebno kada je to pitanje prisutno u terapiji. Ali nepriznavanje duhovne dimenzije klijenata je ustvari ekvivalentno poricanju onda i velikog i važnog dijela njihove ličnosti.

Rogers (1968) je istakao da je kombinacija reda i kaosa središnji predmet psihoterapije. I zdrava religioznost priznaje kaotičnost u svijetu, ali se njome ne preokupira (što je vrlo važno), već ide prema svojim ciljevima i smislu. Vjernik koji gleda na Allaha dž. š. kao na Onoga koji prihvaća i nesavršenog čovjeka, sposobniji je prihvaćati sebe, zdravo se odnositi prema osjećaju krivnje i posvetiti se pozitivnim ciljevima. Tome nas uči i Muhammed a.s. Na sva iskustva gledati u vjerskom ozračju bi bila zrela religioznost koja tek onda pomaže kako treba i formira zrelu, sposobnu i stabilnu ličnost. Možemo reći da je religija hrabar pokušaj osobe da izađe na kraj sa životom rađajući smisao i psihički mir. Kako je onda možemo kao mogućnost i općenito pojavu zanemariti u psihoterapiji, jer je upravo to od neprocjenjiva značaja!?

Eh, ako je to sve tako, onda primjećujemo da ono što nazivamo duhovnom snagom utječe na ono što u modernoj psihologiji nazivamo „moć pozitivnog mišljenja.“ Zašto moderna psihoterapija ne bi koristila ove alatke i metode u svom tretmanu recimo?

Koji su razlozi da je do ovoga uopće došlo? Čini se da nas se renesansnim odvajanjem nauke od religije nastojalo svrstati na jednu stranu: ili da budemo strogo znanstveni, što isključuje vjerovanje odnosno religiju, ili da budemo iritantni sladunjavi vjernici, a da istinsku nauku negiramo. Mi se moramo truditi da ne budemo na razmeđu nego za sada negdje između nauke i religije jer, i jedno i drugo su u mnogim svojim segmenitma istiniti i kompatibilni, a to upravo želim prikazati u večerašnjem predavanju i u ovoj novoj knjizi.

Cjelovit pristup izučavanju čovjeka je došao iz naučnih krugova, pa kako onda nepriznavanjem duhovnosti u izučavanju čovjeka nauka sama sebe dovodi u kontradikciju. Baš naprotiv vjera pruža holistički pristup čovjeku, naročito Islam jer brine o svemu: od toga što i kako jesti, kako hodati, spavati, odnositi se prema sebi ljudima. Prosvjetiteljstvo i renesansa, a i vrijeme poslije toga je učinilo da pod okriljem znanosti budemo i s onu stranu dobra i zla. Međutim i to je dokaz neprihvatljivog odbijanja terapije da se bavi duhovnošću. Npr. ja svakodnevno imam u ordinaciji osobu koja je zbog moralnih dilema, da ne kažem konflikata došla k meni. Žene su često opsjednute iracionalnim osjećajem krivnje, muče ih misli poput „Jesam li dovoljno dobra majka?“ „Jesam li dobra žena?“ Ili pak konfliktno, ali i moralno pitanje: „Ako se ne zaposlim, nećemo imati dovoljno novca, no ako se zaposlim, ne mogu provoditi toliko vremena s djecom.“ Zar nije staro Kohlbergovo pitanje ili moralna dilema siromašnog Hansa: da li obiti apoteku ili pustiti ženu da umre, znanstveno, ali i terapijsko pitanje. I danas bi se ovim pitanjem mučili kako sociolozi, pravnici, teolozi, ali Boga mi i psiholozi, ako im zbog ovakve i slične nerazriješene dileme neka osoba ili klijent navrate. Ili pak konflikt između onoga što su uradili, a što su mogli uraditi. Naime nerazriješena moralna dilema proizvodi konflikt, a neriješen konflikt moguću psihičku bolest. Slijedeći dalje logičko zaključivanje kažemo onda kako u terapiji liječimo psihičku bolest, a to onda znači da ne možemo zanemariti pitanja dobra i zla i ostaviti ih s onu stranu znanosti u ovom slučaju psihoterapije, jer su upravo od moralnih dilema krenuli ovi problemi. Logično, zar ne?

Izostavljajući probleme dobra i zla, ili ih ostavljajući samo religiji, nauka je tako vješto i mudro, da ne kažem svjesno i efektno se oslobodila viševjekovnih „stega“ religije. To nije u redu, evo primjeri pokazuju da ne smijemo takvo što činiti. Ja smatram nepravedno i nefer jer sam već dokazao zašto. Znanost je zaobilazeći pitanja dobra i zla tako sebi omogućila da u ime tzv. istine onda radi sve i svašta i da se onda sve smije raditi. Seksualna revolucija je tipičan primjer za to.

Drugim riječima ako nema uređenog vjerovanja u skladu sa nekim istinskim osloncem, kriterijem, onda se pojavljuju razna druga uvjerenja i ubjeđenja koja nam ometaju naše zaključivanje tj. funkcioniranje. Ja na primjer vjerujem da sve što se zbiva Božijom voljom i određenjem se zbiva i to je to, i tačka. Mogu li ja nakon toga vjerovati da sam ja zbog svoje greške nešto skrivio pa je ispalo tako, da uvijek imam peh, da se uvijek meni nešto tako dešava, što su sve kriva uvjerenja, i zbog toga onda imati osjećaj krivnje. Ne mogu, jer u čovjeku ne mogu stajati dva oprečna vjerovanja. Vidite kako nas predhodno vjerovanje, a ustvari šesti imanski šart oslobađa konačnog osjećanja krivnje koji se nalazi kod velikog broja pacijenata-depresivaca, ali i tzv. normalnih ljudi. Ko to i tako ne vjeruje, on onda vjeruje u sve i svašta i tako se postupno sve više gubi i udaljava od onoga što nazivamo psihičkim zdravljem, tako ide u depresiju.

Na žalost mnogo je manji broj psihijatara i kliničkih psihologa koji su religiozni u odnosu na opću populaciju i to može biti problem u prihvaćanju koncepcije koju ja nudim. Pored ovih pogodnosti religija pruža i društvenu podršku.. Čovjekov osjećaj pripadnosti zajednici ljudi koji dijele slična ubjeđenja, može djelovati kao ublaživač udara, omogućavajući mu da lakše preživi u uslovima teškog stresa. Znači zajedničko obavljanje obligatnih dužnosti djeluje terapijski, iako to možda ne vidimo. Da ne govorim o teškim situacijama rata na primjer. Međutim u nas je problem u tome kada o ovome govorite, blijedo vas promatraju jer živimo u medijski pretežno ateističkim prilikama.

Poznati psiholog Jung ističe da među svim njegovim pacijentima srednje životne dobi nije bilo ni jednog čiji krajnji problem nije bio religiozne prirode i da se nijedan nije izliječio ako nije spoznao religiozno. On je doslovce rekao: „Zbir svih potencijalnih mogućnosti psihe predstavlja jedno ogromno neiscrpno skladište prastarog znanja koje se odnosi na najdublje veze između Boga (dž.š.), čovjeka i kosmosa. Na kraju krajeva neki dubokoumni stručnjaci u mentalnom zdravlju također ističu da čovjek izgleda vrlo često i dolazi do psihičkih problema ili smetnji, pa čak i terapije usljed njegova još uvijek neistančana i neartikulirana odnosa prema duhovnosti općenito, odnosno odnosa prema Allahu dž.š.

 Porast interesa za duhovnu dimenziju ljudskog života i u ordinacijama eksperata za mentalno zdravlje je sve veći i evidentniji. Ova oblast ljudskog života i djelovanja dobija svoje adekvatno mjesto ne samo u teoriji nego i u praktičnoj primjeni za dobrobit svakog pojedinca i ljudskog roda u cjelini.

Ili npr. ako čovjek preživi saobraćajni udes u kojem je njegov saučesnik izgubio život, on će imati pored grižnje savjesti i osudu okoline – a u njemu se javlja tzv. krivnja preživjelog koja se javlja i u ratu. Čovjek vjernik je tu u prednosti jer zna i vjeruje da se sve što se desilo i zbiva, Božjom voljom i odredbom se zbiva. Ukoliko čovjek za ovo ne zna ili nije akceptirao, terapeut mu onda ukaže na ovu važnu činjenicu kojom započinje snažno zacijeljivanje rane koju je izazvao osjećaj krivnje i grižnje savjesti. Bilo koja terapija ma kako se ona zvala i čija je, – ona je falična ukoliko ne akceptira ljudsku duhovnost i čovjekova temeljna vjerovanja.

– Zadatak je onda stručnjaka da na te manjkavosti ukaže, eventualno ispravlja i pokaže.

O navedenim spoznajama sam opširno i detaljnije govorio u svojoj najnovijoj knjizi koju ćete imati priliku večeras nabaviti upravo pod naslovom „Tajne psihoterapijske vještine“. Naime u njoj se između ostalog govori kako to konkretno može duhovnost pomoći. Detaljno se razrađuju osnovni simptomi i problemi koje u manjoj ili većoj mjeri svi imamo, a što može izazvati psihičke tegobe. U njoj nalazimo način ili alatke ili metode posuđene iz vjere da čovjeku ukažu ili rasvijetle put i daju nadu u životu na ovome svijetu. Vjera generalno ima mogućnosti i metode za suprotstavljanje svakoj ljudskoj tegobi i psihičkoj smetnji i može imati terapijski učinak na taj način da čovjeku pomaže da se suoči i pobijedi ih. Gotovo da nema islamske obaveze, a da ona istovremeno nema svoju psihološku dimenziju ili psihološki čin, refleksiju na nešto, svoju pozitivnu psihološku posljedicu – odraz. Evo namaz je naređen, ali on ima svoj unutarnji, prožimajući prije svega psihološki čin ili djelovanje. Formira unutarnji mir i potrebni ekvilibrij u organizmu – tzv. ravnotežu. Usmjeravajući ga na srednji put, Islam čovjeku pomaže da zauvijek zauzme dobar stav u pogledu prema sebi, prema drugima i prema stvarnosti općenito. Ja sam u većini govorio o Islamu, ali mislim da i druge religije imaju terapijsku moć. I psihoterapija i samo čista nauka zaboravljaju na činjenicu koju je izrekao A. Einstein: „Najljepše što možemo doživjeti jest Tajna (sa velikim T). Tajna je temeljni osjećaj koji stoji uz kolijevku istinske znanosti i umjetnosti.“
Elharun3
Knjigu najtoplije preporučujemo.
Možete je nabaviti kod izdavača: Fondacije “Lijepa riječ” Konjic