Piše: kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili – glavni zagrebački imam

Svetu knjigu islama, poznatu u arapskom jeziku po mnogim imenima od kojih je najpoznatije Kur’an u značenju čitanje, recitiranje, svi muslimani bez obzira kojoj školi tumačenja pripadali, bili suniti ili šiiti, smatraju doslovnom objavom Božje riječi, dostavljenoj u srce, dušu i um Poslanika islama Muhammeda a.s. posredstvom velikog meleka/anđela Džibrila/Gabrijela.

I riječi i značenje teksta Kur’ana smatraju se svetim, kao i sve što je u vezi s Kur’anom, kao što je sveto izgovaranje njegovih stavaka ili njegovo prepisivanje tj. krasopis njegovih izreka. Dakle, Uzvišeni Bog, u Svojoj posljednjoj i sveobuhvatnoj  objavi ljudima i džinima, obratio se na arapskome jeziku.

No znači li to da je arapski Njegov jezik?

Znači li to da su jezici ranijih objava: Tevrata, Zebura, Indžila, dakle: hebrejski i aramejski, također Njegovi jezici? Ili Uzvišeni Bog govori svojim Božanskim jezikom-govorom, jer, pod pojmom jezika ovdje se misli na „sistem znakova“ poznatih sudionicima u komunikaciji, a pojam govora označava govornikovu realizaciju toga jezika ili sistema znakova.

Ili je Njegov govor razumljiv samo Njemu, jezik koji je vječan kao i On, a da su Njegove objave, u nekome misterioznom procesu poznatom samo Njegovim iz ljudske vrste izabranim glasonošama, sa tog, Božanskoga jezika prenesene u spomenute jezike: hebrejski, aramejski, arapski ili neki od stotinu jezika na kojima su objavljivani Njegovi suhufi/Listovi ili Ploče o kojima također izvještava Kur’an. „Ovo, doista, ima u Listovima davnašnjim (al-A’la,18.)

Muslimanski autori, ne dvoje da je Kur’an Božji Govor, ali se razilaze u vezi sa prirodom toga govora. Bilo je, onda, neminovno da se ovo posljednje pitanje poveže sa pitanjem ne stvorenosti ili stvorenosti Kur’ana kao Božjega Govora, pitanjem koje je zaokupilo, može se reći: čak i preopteretilo muslimansko mišljenje u onom povijesnom periodu kada se islamska civilizacija, u svojoj srednjovjekovnoj ekspanziji, susrela sa tadašnjim svjetskim civilizacijama na Bliskom i srednjem istoku, posebno sa grčkom, odnosno helenskom civilizacijom.

Arapski jezik, na kome je objavljen Kur’an pripada semitskoj grupi jezika.

Općepoznato je da je Sem (Sam)  bio jedan od trojice Nuhovih a.s. sinova, uz Hama i Jafeta (Yafath), od kojih vode porijeklo tri velike zajednice ljudskog roda nakon potopa koji je zadesio Nuhov, a.s., narod.

Riječ je o jednoj grupi srodnih jezika čiji su zajednički elementi nastali iz jedne, tro-konsonantske glagolske osnove  ( al-fi’l al-thulathiyy), po čemu su ovi jezici jedinstveni među ostalim jezicima Svijeta.

Druga karakteristika semitskih jezika je neodvojiva od nje, a riječ je o derivaciji (al-ištiqaq), obilju izvedenica svih vrsta riječi iz spomenute osnove. U semitske jezike spadaju: akadski, ken’anski, aramejski i arapski. I sama riječ Kur’an je od arapske riječi a znači  čitanje, recitiranje.

Debata oko stvorenosti Kur’ana (khalq al-Qur’an) fokusirala se na prirodu pred-egzistentnog prototipa Knjige, poznate kao Umm al-Kitab (Majka Knjige) ili Lawh al-mahfuz (Čuvana ploča). Pristalice i oponenti ove teorije slažu se u pogledu vjerovanja u taj prototip Kur’ana, ali se ne slažu u pitanju da li je ta, nebeska Knjiga vječna zajedno sa Bogom, ili: kao i Bog dž.š., ili je ona kontingentna s Božjom voljom, dakle: njezin pripadajući dio, odnosno Stvorena i, kao takva, egzistira unutar ograničene sfere Vremena.

Ovo, u suštini teološko pitanje na dramatičan način bit će aktualizirano nakon što je dinastija Abbasida smijenila Umejjade 120/738.g, čime će ono postati i političko pitanje, o čemu ovdje nema potrebe šire raspravljati. O tome i drugim temama iz ove oblasti govorit ćemo u sljedećim brojevima.

Svaki se musliman rađa sa stavcima ove Knjige. Ona im se čita na uho odmah nakon rođenja, Kur’an im se čita i prilikom polaska u školu ili sličnim svečanim prigodama. Kur’an se recitira i prilikom svadbenih veselja a isto tako i pokraj umiruće osobe.

Kur’an je središnja teofanija islama, fundamentalni izvor islamske metafizike, kozmologije, teologije, prava, etike, svete povijesti i općeg pogleda na svijet.

Na neki je način duša tradicionalnog muslimana nalik mozaiku sačinjenom od fraza Kur’ana koje se ponavljaju cijeloga života kao što je bismilla u značenju, U ime Boga, Svemilosnog,  Samilosnog. S ovom se frazom započinju i posvećuju sva legitimna djela. Sa frazom EL HAMDU LILLAH što znači HVALA BOGU, završava se neko djelo ili događaj u zahvalnom držanju prema Bogu, dok fraza INŠA ALLAH, AKO BOG DA prati svaku izjavu koja se odnosi na budućnost jer budućnost je u Božjim rukama. Čak i svakodnevni pozdrav muslimana ESSELAMU ALEJKUM, MIR NEKA JE VAMA, dolazi iz Kur’ana. Kako su neki zapadni učenjaci islama primijetili, ne postoji, možda, nijedna pojedinačna knjiga koja je u bilo kojoj religiji tako utjecajna kao što je Kur’an u islamu.

hafiz2
Najstariji Kur’an na svijetu čuva se u Taškentu, uzbekistanskom glavnom gradu. To je Osmanov r.a. Kur’an napisan u Medini, a napisao ga je sam Osman, r.a. 651 godini po Isa Pejgamberu, 19 godina nakon što je Muhammed preselio Taj je Kur’an čuvan u specijalnom staklenom luku ugrađenom u zid jedne sobe.

Da bi se u potpunosti shvatilo značenje Kur’ana, zapadnjak s kršćanskim naslijeđem treba shvatiti da Kur’an, premda se u određenom smislu može usporediti sa Starim i Novim zavjetom, valja pozornije uspoređivati sa samim Isa a.s. (Kristom).

U kršćanstvu su i duh i tijelo Kristovo sveti, Krist se smatra Riječju Božjom. Za muslimane je Kur’an riječ Božja, i oboje, njegovo unutarnje značenje ili duh, i njegovo tijelo ili vanjska forma, tekst u arapskom jeziku na kojem je objavljen, jesu sveti za muslimane.

Kako god kršćani konzumiraju kruh i vino kao simbole tijela i krvi Kristove, tako i muslimani izgovaraju riječ Božju u svakodnevnim molitvama.

 

U islamu se kaže da Bog daje svakom Poslaniku jedno čudo koje odgovara onome što je značajno u njegovom vremenu. Budući je magija bila toliko značajna u Egiptu, Bog je Musi dao moć da preinači svoj štap u zmiju.

Budući je medicina bila toliko značajno umijeće u vrijeme Krista, Bog mu je dao čudo izlječenja i oživljavanja mrtvih.

A budući je poetska elokvencija bila nešto što se od svih umijeća najviše cijenilo u doba pred-islamskih Arapa, Bog je Poslaniku objavio ono što je bilo najelokventnije od svih arapskih djela. Zapravo, tvrdi se da je rječitost Kur’ana najveće čudo islama. Rječitost Kur’ana ne samo da je pokrenula srce i dušu tadašnjih Arapa iz 7. stoljeća, već navodi muslimanske vjernike diljem svijeta danas na iznenadne emocije, čak i one kojima arapski jezik nije materinski i koji ne razumiju pravo značenje arapskoga jezika.

Kur’an sadrži nekoliko glavnih tema. Prije svega, on se bavi prirodom stvarnosti, Božanskom stvarnošću i njenim odnosom s područjem realnosti. Drugo, Kur’an mnogo govori o prirodnom svijetu, i u stanovitom smislu islamski sektor kozmosa sudjeluje u kur’anskoj objavi. Potom Kur’an sadrži mnoge stranice o svetoj povijesti, ali su epizode ove povijesti priopćene više zbog značenja pouke i lekcije za unutarnji život duše, negoli kao povijesne tvrdnje o prošlim stoljećima.

Sveta povijest u Kur’anu sadrži, iznad svega, moralne i duhovne pouke za nas ovdje i sada. Kur’an se također bavi propisima za pojedinca i društvo i najznačajniji je izvor islamskog prava. Nadalje, Kur’an se stalno vraća pitanju etike, dobra i zla, te značaja življenja čednog života.

Napokon, Kur’an jednim zadivljujućim, veličanstvenim jezikom govori o eshatološkim događajima, o kraju ovoga svijeta, o Danu sudnjem, raju, čistilištu i paklu.

Za muslimane Kur’an je izvor sveg znanja, kako unutarnjeg tako i vanjskog, temelj Zakona, konačni vodič za etičko ponašanje i mreža kojom Božanski Ribar hvata ljudsku dušu i vraća je natrag Jedinstvu.

hafiz3