Tespih se prvi puta pojavio u hinduističkoj vjeri, a nakon toga postaje i dijelom molitve u budizmu, islamu, judaizmu i kršćanstvu. Postao je sredstvo za molitvu, za uspostavljanje veze sa Stvoriteljem. Također, tespih kao sredstvo u molitvi, u osmanskoj kulturi dobija različita značenja.
Tespih se iz Indije preko Bliskog Istoka prenio u Evropu, a u islamskoj kulturi najljepši primjeri potječu od Osmanlija iz 19. stoljeća. Tespih je i nešto više od zrna nanizanih na konac. U tursko-islamskoj kulturi tespih je doživio značajan razvoj, osim što je bio sredstvo u molitvi, postao je i kulturalni motiv, modni dodatak, te je dobio mnoga interesantna značenja.

Simbol grubijanstva, sredstvo za oslobađanje od stresa 

Osmanlije prihvaćaju tespih u 16. vijeku, osim upotrebe kao sredstvo u molitvi, pri zikrenju, postao je i simbol grubijanstva i sredstvo za oslobađanje od stresa. Tespih se razlikuje i prema vjerovanju u kojem je prisutan, u hinduizmu i budizmu ima 108 ili 27 zrna, a u islamskom vjerovanju 33 ili 99 zrna. U zajedničkom zikrenju koje se održavalo u tekijama, koristili su se tespihi sa 500 ili hiljadu zrna.
U osmansko vrijeme tespihe za 33 zrna kupovali su i koristili samo imućniji. Državnici su pokatkad koristili tespihe ukrašene biserima, zlatom ili dijamantima.

Tespihi sa Hadža koji lijepo mirišu

Među poklonima koji su se dijelili gostima na ramazanskim iftarima na dvoru bili su i tespihi. Tako je postala tradicija darivati tespih. Kapetani koji su se vraćali sa morskih pohoda su kao poklon sultanu donosili tespihe iz različitih zemalja. Hadžije su po povratku iz Mekke dijelili tespihe onima koji bi došli da ih posjete, posebno tespihe napravljene od mekkanske zemlje ili od agavinog i sandalovog drveta. Lijepi miris koje ima agavino drvo povezivalo se sa Muhamedom a.s., nazivalo se i “agavino drvo našega Muhameda”. Hadžije koji se vraćaju u Tursku iz Mekke i Medine i danas slijede tradiciju poklanjanja tespiha.
U vrijeme Osmanlija, osim Turaka, tespih su koristili i Albanci, Arapi, Grci, Armeni, i to ne samo u molitvi nego i svakodnevno, iz dosade ili kao naviku. Francuski pisac i diplomat François-René de Chateaubriandje zabilježio da su albanski vojnici koje je susreo 1806. godine u Egiptu “vrtjeli” tespih.
Švedski ambasador u Osmanskom Carstvu, Ignatius Mouradgea D’Ohsson, je još u 18. vijeku zapisao svoja zapažanja u vezi s tespihom…  D’Ohsson piše da su istaknute žene imale običaj nositi dugačke tespihe, da su se među zrna tespiha koje su koristile žene stavljali biseri, i čak da su se zrna tespiha ukrašavala zlatnom žicom.
Osmanlije su dijelile tespihe na ljetne i zimske. Sultani su ljeti obično koristili tespihe izrađene od kristala jer oni daju osjećaj hladnoće. Vjerovanje da ćilibar uklanja miris znoja je bilo razlog da se tespihi od ćilibara uvrste u ljetne tespihe. Zimi su se obično koristili tespihi od kokosovog oraha.

Značenja pridavana tespihu

Tespih je uvijek zauzimao posebno mjesto među istanbulskim grubijanima. Tespih se stavljao za pojas koji je u to vrijeme bio obavezan dio muške nošnje. Grubijani koji su nosili tespih za pojasom, prije no što bi se upustili u neku kavgu, tespih bi ostavljali na tle. U to vrijeme tespihu su se pridavala značenja kao što su poštovanje, muškost, moć. Zatvori su bili mjesta gdje se tespih koristio u drugačijem smislu, kada bi neko vrtio tespih dok neko drugi govori, to je značilo da ga se ne sluša, da mu se ne pridaje važnost. Njihanje tespiha je bilo jednako kao i vrijeđanje.
Značenje “poštovanja”  koje se pridaje tespihu moglo se sresti i kod ceremonije prošnje djevojke. Ukoliko najstariji u kući ne može ići u prošnju, u djevojčinu kuću bi se ponio njegov tespih koji je tako predstavljao njega. Čak se nekad i novac davao kao pozajmica na osnovu povjerenja u tespih. Kako? Onaj koji bi tražio pozajmicu bi poslao tespih kod čovjeka od koga traži novac, umjesto da sam ode, a zahvaljujući vrijednosti koja bi se pridavala tespihu, novac se kao pozajmica slao vlasniku tespiha.
Poznato je i da je Mustafa Kemal Ataturk koristio tespih u zavisnosti koju bi odjeću oblačio. Najviše je volio tespihe izrađene od ćilibara. Novinar po imenu Enver Behnan Šapoljo je napisao da je, kada ga je susreo 1921. godine, Ataturk sa sobom nosio tespih od žutog ćilibara. I da je nošenje tespiha u to vrijeme bilo moda…
Smatra se da Turci najčešće koriste tespih u svrhu koja nije molitva. Zbog toga, ovu priču možemo završiti sa jednom, u Turskoj rasprostranjenom  izrekom: “U univerzumu sve broji tespih za Allaha, a Turci najbolje vrte tespih”.

Izvor: TRT