Kao klinac sjedio bih na maloj trzni (travnjaku na kojem smo se okupljali u predvečerja), dvadesetak metara udaljenoj od kuće i desetak metara od bistre Une, na samom kraju Delića-mahale u Bosanskoj Dubici. Sunce je tiho nestajalo u svojoj svjetlosti, nebo se rumenilo kano djevojački obrazi, a ja bih sjedio, s ostalom djecom, na trzni i slušao lijepe priče starijih dječaka.

Dževahira Redžepovića, na primjer. Sve njegove priče u doba ramazana bile su vezane za Kur’an. Kazao bi nam neki ajet (stih iz Kur’ana), a onda oko njega složio lijepu priču.

Mi, mlađi, a meni je te 1946. godine bilo svega sedam godina, često bismo ga slušali otvorenih usta, očekujući da moj otac pokrene električnu centralu, tamo kod starog drvenog mosta, svega stotinjak metara udaljenu od trzne i naše kuće.

Najprije bismo čuli brrruuum/brum, zvuk motora centrale, a onda bi se upalila ulična rasvjeta i čula poneka sevdalinka s razglasa na električnom stupu.

Sunce još nije potpuno zašlo tamo negdje iza Kostajnice, nebo je bilo sve rumenije, a mi bismo i dalje sjedili, slušali pažljivo Dževahira i gledali još pozornije u pravcu Čaršijske džamije. Čekali smo da na minaretu bljesnu kandilji (žarulje), što je bio svjetlosni znak da je došlo doba iftara (ramazanske večere, mrsa).

Odmah zatim čuo bi se hodžin ezan, poziv na molitvu.

Naravno da se ne sjećam Dževahirovih priča, ali mi je negdje u glavi ostala njegova definicija, ako se to uopće može zvati definicijom, o radosti ramazana.

Ramazan je, ako niste znali, ime mjeseca u kojem se Muhammedu, alejhi selam (neka je blagoslovljen), počeo objavljivati Kur’an. Ramazan je deveti mjesec muslimanske Mjesečeve godine, mjesec posta, što znači odricanja.

Dževahir je bio nešto stariji od nas i on je postio. Mi klinci još nismo postili. Moj je otac govorio da u Kur’anu piše da djeca i bolesni ne smiju postiti. Djeca zato što rastu i što ne razumiju ljepotu čekanja, a bolesni zato što su bolesni.

Dakle, Dževahir je rekao da je ramazanski post lijep zato što ima svega što je to sve dostupno svakome od nas, ali da mi svjesno, premda nas nitko ne tjera, prolazimo pokraj svega toga kao da ničeg nema.

– I pokraj gurabija i baklave, pitali bismo mi mlađi ne vjerujući.

– I pokraj gurabija, hurmica, baklave i pečenih kokošiju, ispod peke, okružene s rumenim krumpirima, pa čak i pokraj pečena janjeta s ražnja, potvrdio bi nam Dževahir.

–  A zašto, pitali bismo dalje.

– Zato što za ramazana ima uvijek svega, a najviše ima Allaha, džele šanuhu (slava mu i hvala), i valja nam stalno gledati prema Dragom Bogu da bismo ga vidjeli, a kad jedeš, onda ne vidiš Dragoga Boga nego vidiš samo hranu.

Naravno, da to tada nismo razumjeli, ali smo mu vjerovali. Gdjekad bih, za ramazana, uhvatio sam sebe kako gledam u nebo ne bi li vidio Dragoga Boga.

Upravo tako: Dragoga Boga. Naime, mi tada nismo znali što je Bog, ali smo znali što je Dragi Bog. Jer je drag i mio, a drag i mio je samo onaj koga volimo: draga mama; dragi tata; draga sestra Kemila; draga nane; drage sve tetke; dragi Dževahir i njegov brat Sulejman, dragi Fikret; dragi Bog…

Gdjegdje i gdjekad, u našem dječjem neznanju, zamjerio bi nam se tkogod od voljenih, pa ga tada ne bismo voljeli. Recimo, kad mi otac ne bio dao pola dinara za sladoled; kad bi me majka dobrano oplela oklagijom po leđima, zbog neke budalaštine ili zločestoće; kad bi mi sestra drmnula ispred nosa neku dragu igračku ili bombon; kad bi mi Fikret zveknuo šljagu…, ali Bog nikad ništa nije činio od svega toga; Bog nije škrtario za pola dinara; nije te oklagijom opleo po dječjim leđima; nije ti drmnuo ni dragu igračku ni bombon; nije ti zveknuo šljagu, onako kako je to znao činiti Fikret; zato nam je uvijek bio Dragi Bog.

Poslije sam razumio radost odricanja. I shvatio svu ljepotu posta.

Danas mi je smiješno kad netko kaže da za ramazana Dragi Bog zabranjuje da se, od sehura (rani ramazanski doručak) do iftara, uzima bilo što. Dragi Bog nikad ništa ne zabranjuje. On samo savjetuje i ukazuje na posljedice koje nas stižu ako ne poslušamo savjet; ako se budeš pretjerano igrao vatrom, opržit ćeš se i boljet će te; ako budeš hodao po krovu, past ćeš i slomiti se…

Za ramazana, kao uopće za našega kratkog Života, savjetuje strpljenje. Kao da veli – budi strpljiv; ono što ti je sad obično, bit će ti slađe poslije. Eto, tako sam se i ja naučio strpljenju.

Znalo bi se događati da bi mi se gdjekad netko narugao kad bih za ramazana postio. Neki od mojih prijatelja, recimo, mnogo godina poslije, pozvao bi me, baš za ramazana, na svečanost zvanu janjetina s ražnja. Naravno da bih otišao, ali ne zato da bih tu janjetinu s ražnja klopao, onako kako sam je jeo, s prstima, uživajući u svakom zalogaju, nego da mu pokažem da mogu sjediti za stolom, razgovarati, smijati se, pričati anegdote i da za to cijelo vrijeme ne bih okusio ni zalogaj vruće janjetine; ne bih otpio ni gutljaj vode, a kamoli vina; ne bih zapalio ni jednu cigaretu, a bijah bio strastan pušač. Zapravo, tad mi se činilo da ta janjetina, koja se onako vruća pušila, uopće nije imala mirisa, nije bila nimalo sočna. Moglo bi se reći da uopće nisam primjećivao ništa od onoga što mi se savjetuje da ne primjećujem u tom ramazanskom strpljenju.

Prolazile bi lijepe sunčane djevojke i ja u njima nisam vidio nikakva izazova. Pa čak ni kad bi me neka od poželjnica mamila svojim neopisivim ženskim dražima.

Jesam li bio tada nervozan?

Nisam. I nervoza je izazov. Ona je posljedica nestrpljenja. Zapravo, bio bih radostan jer sam mogao odoljeti svakom izazovu, svakom nestrpljenju. I to mi je donosilo mir.

Možda i nema neke posebne logike u tome da se sad odričem nečega što ću poslije, ipak, uzeti? To se samo čini. To je zamka za neznalice. Čovjek ne pokazuje snagu kad uzima bilo što onda kad mu se prohtije. Valja gdjekad biti i strpljiv. Valja proći pokraj baklave, kako bi rekao Dževahir, koja nas mami svojim mirisom i provjerenim okusom.

U Islamu nema, ni inače, nestrpljenja. Kad bismo kao klinci trčali kućama vičući – Upalili se kandilji! Upalili se kandilji! – oglašavajući bučno i brzo da je došlo vrijeme iftara, nitko se od starijih nije nigdje žurio.

Moj bi otac došao iz centrale, polahko oprao ruke i isprao usta, sjeo za mangalu iz koje bi mirisala mirisna trava, proučio Fatihu, natočio u fildžan vruće kahve, otpio gutljaj i tek onda zapalio cigaretu.

Bože, kako je tada bio lijep!

Mogao sam mu tada skakati po glavi, činilo mi se, on bi se samo tiho smješkao. Mogao sam tražiti čak i dva dinara, dao bi, ali tako se ne smiju iskorištavati roditelji.

Nitko se nigdje nije nikamo žurio. Polahko bi se postavila sofra (trpeza, sinija, stol), a onda bismo se svi okupili i omrsili se hranom i hladnim kiselim mlijekom ili bozom.

Poslije iftara, nane bi se glasno prisjećala kakav je bio iftar u doba kad je ona bila klinka, a otac bi pušio i blaženo gledao nekamo u daljinu, valjda u svoje djetinjstvo, kao što ja to činim danas.

U tome je radost ramazana. U odricanju. Kao što znate, Issa Pejgamber (Isus Krist) otišao je u pustinju i tamo se četrdeset dana zlopatio i odricao svega samo da bi spoznao Boga.

Zapravo da bi spoznao smisao Života, jer, ako ćemo pravo za zdravo, Život je dragi Bog.

Moj bi otac često govorio: kako ćeš znati da nešto imaš ako si to, što imaš, uvijek imao?

Eto, u tome je radost ramazana. Zato sam i napisao ovaj tekst. Da s vama podijelim tu radost.

Naime, nije sva ljepota u uzimanju. Više ima ljepote u davanju.