“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (Al-Ahzab, 21.)

Muhammed, a.s., je bio primjer poslušnog i stidljivog siročeta, nježnog supruga, osjećajnog oca, voljenog djeda, pouzdanog prijatelja, dobrog susjeda, poštenog trgovca,  mudrog učitelja, odvažnog državnika, pravednog suca… Bez ijedne mrlje u svome životu i prije poslanstva; nikada i nitko ga nije čuo da je slagao ili prevario, da je nekoga obmanuo ili licemjerstvo pokazao; nikada nikome nepravdu nije učinio niti rodbinske odnose zanemario, inače bi to nevjernici itekako znali iskoristi protiv njega. Njegovi su sugrađani svjedočili sve njegove vrline: čednost i čistoću, iskrenost i hrabrost, intelekt i pravednost. A tadašnji su Arapi, živeći u oskudnim pustinjskim predjelima, tako precizno zapažali svaki detalj da su po stopama u pustinjskom pijesku znali je li prošao čovjek iz Mekke ili stranac, a po zadahu sugovornika znali su da li istinu govori ili laže. Muhammeda, a.s., su dobro poznavali od njegova rođenja i da je išta bilo lažno u njegovu životu; da je bilo išta lažno u njegovu govoru, njegovi bi suvremenici to itekako zamijetili, a njegova bi misija bila osuđena na neuspjeh. No, njegovo je ponašanje i prije Kur’anske Objave bilo mjerilo istinitosti, ljepote, dobrote i morala. A snagom istine, Kur’anske Istine, a ne oružja, ne mača, kako mu stalno imputiraju, Muhammed, a.s., odgojio najbolju generaciju ljudi/svojih sljedbenika koja je ikada hodila našom planetom. Za Muhammeda a.s., još za njegova života, saznao je cijeli svijet. I danas, hvala Allahu, cijeli svijet zna za Muhammmeda, a.s.  On je univerzalni primjer koji može pomoći svakome čovjeku da spozna cjelovitost i puninu naravi ljudskih stanja. On je bio i ostao univerzalni čovjek, norma sveukupnog ljudskog ponašanja; način i metoda da  dokučimo i iskusimo pravi smisao svoga postojanja.

Primjer za svaku životnu situaciju

Praktično, nije postojao niti jedan aspekt života kojeg Muhammed, a.s., nije iskusio, bilo da su u pitanju teška životna iskušenja ili svakodnevne životne radosti.  Na osobnoj i općenito ljudskoj razini iskusio je gubitak roditelja, malodobne djece, voljene supruge, voljenog strica, najboljih prijatelja. Doživio je izdajstvo najbližih članova vlastitog plemena, njihovo vrijeđanje i prijetnje te je preživio u više navrata pokušaj ubojstva. S druge strane, iskusio je slast i sreću napretka i narastanja svoje misije, sreću prijateljstava najboljih sinova pustinje, koji su Poslanika zavoljeli više nego sami sebe i koji su vlastiti život i imetak podredili misiji islama, koja za njih nije bila sredstvo uživanja i bogaćenja i ljubavi prema ovome svijetu, nego put ka Vječnoj Milosti i Božjemu Zadovoljstvu. Znao je uživati u ljubavi svojih časnih supruga, kao što je na bojnom polju znao pretrpjeti  poraz i ozbiljna ranjavanja.  Muhammed, a.s, jeste  posljednji Poslanik i univerzalni primjer ljudskog ponašanja,  ali nije bio nikakav nadčovjek. Smijao se i plakao, radovao i tugovao, kao i svaki drugi čovjek, a od svega na svijetu  najviše je Allaha, svoga  Stvoritelja volio, molitvu obavljao i o čovjeku brinuo.

Volio drugima više nego sebi

Njegov  život  u svoj svojoj punini bio je prožet neopisivom  ljubavlju  prema Allahu, dž.š., Stvoritelju svjetova i prema čovjeku, krunskom Božjem stvorenju.   Volio je drugima više nego samome sebi i svojoj obitelji. Davao je drugima, iako mu je samome trebalo. Stotine ashaba, njegovih najbližih prijatelja, svjedočili su da je znao siromašnima i potrebitima podijeliti zadnju hranu koju je u svome domu imao. Prema sebi kritičan, prema drugima milostiv; u svakom svom  postupku pokazivao je skrušenost i samodisciplinu.  Imao je priliku biti najbogatiji čovjek svoga vremena, ali je umro kao siromah, govoreći da je naše ono što podijelimo, a ne što gomilamo. (E, kada bi mi danas bili barem na tren ovakvi?!)

Kada je bio u mogućnosti da kazni i da se sveti, što je u to vrijeme bilo sasvim normalno i opće prihvaćeno, Muhammed, a.s., je opraštao i pokazivao samilost prema ljudima. Poslije bitke na Bedru, kada su svi očekivali da će smrću kazniti zarobljene mušrike, Muhammed, a.s, im dariva život pod uvjetom da svaki od zarobljenika nauči po deset muslimana čitanju i pisanju. Oni koji to nisu znali, a bili su siromašni, pustio ih je bez ikakve otkupnine. Prilikom oslobođenja Mekke, kada su s razlogom njegovi neprijatelji  strahovali da će ih Muhammed, a.s., sukladno tadašnjim običajima ratovanja dati ubiti, nakon svih zala koje su mu učinili, on im je velikodušno oprostio. Takav primjer nikada, ni prije ni poslije, nije zabilježen u povijesti. Vjerovao je Muhammed, a.s, da se svaki čovjek može promijeniti zato  nikada nije gubio vjeru i nadu u čovjeka.  Uz to, nikada nije tvrdio da donosi ili utemeljuje novu religiju. Uvijek je naglašavao da se njemu objavljuje kao što se objavljivalo svim Poslanicima prije njega i da poziva u jedinu od Boga priznatu vjeru koja je u srži svih bića, stvari i pojava u univerzumu.

MIRZA ef. MEŠIĆ