U nastojanju da na najpotpuniji način ispuni zadaću Vjerovjesnika islama, Muhammed, a.s., je u određenom smislu iskusio puninu svega onoga što je u domeni ljudske naravi. Praktično, nije postojao niti jedan aspekt života kojeg Muhammed, a.s., nije osobno iskusio, bilo da su u pitanju teška životna iskušenja ili svakodnevne životne radosti.  Na osobnoj i općenito ljudskoj razini iskusio je gubitak roditelja, djeda, malodobne djece, voljene supruge,  strica, najboljih prijatelja. Doživio je izdajstvo najbližih članova vlastitog plemena, njihovo vrijeđanje i prijetnje te je preživio u više navrata pokušaj ubojstva. S druge strane, iskusio je slast i sreću napretka i narastanja svoje misije, sreću prijateljstava najboljih sinova pustinje, koji su Poslanika zavoljeli više nego sami sebe i koji su vlastiti život i imetak podredili misiji islama, koja za njih nije bila sredstvo uživanja i bogaćenja i ljubavi prema ovome svijetu, nego put ka Vječnoj Milosti i Božjemu Zadovoljstvu.
Znao je uživati je u ljubavi svojih časnih supruga, kao što je na bojnom polju znao pretrpjeti  poraz i ozbiljna ranjavanja.  Muhammed, a.s, jeste  posljednji Poslanik i univerzalni primjer ljudskog ponašanja,  ali nije bio nikakav nadčovjek. Smijao se i plakao, radovao i tugovao, kao i svaki drugi čovjek, a od svega na svijetu  najviše je Allaha, svoga  Stvoritelja volio, molitvu obavljao i o čovjeku brinuo.
Njegov život je bio prožet dubokom  ljubavlju prema Allahu, dž.š., i prema čovjeku. Volio je drugima više nego samome sebi i svojoj obitelji. Davao je drugima, iako mu je samome trebalo. Stotine ashaba su svjedočile da je znao siromašnima i potrebitima podijeliti zadnju hranu koju je u svome domu imao. U svakom životnom postupku pokazivao je skrušenost i samodisciplinu; prema sebi kritičan, prema drugima milostiv. Imao je priliku biti najbogatiji čovjek svoga vremena, ali je umro kao siromah, govoreći da je naše ono što podijelimo, a ne što gomilamo.  Kada je bio u mogućnosti da kazni i da se sveti, što je u to vrijeme bilo sasvim normalno i opće prihvaćeno, Muhammed, a.s., je opraštao i pokazivao samilost prema ljudima. Poslije bitke na Bedru, kada su svi očekivali da će smrću kazniti zarobljene mušrike, Muhammed, a.s, im dariva život pod uvjetom da svaki od zarobljenika nauči po deset muslimana čitanju i pisanju. Prilikom oslobođenja Mekke, kada su s razlogom njegovi neprijatelji  strahovali da će ih Muhammed, a.s., dati ubiti, nakon svih zala koje su mu učinili, on im je velikodušno oprostio. Takav primjer nikada, ni prije ni poslije, nije zabilježen u povijesti. Vjerovao je Muhammed, a.s, da se svaki čovjek može promijeniti zato  nikada nije gubio vjeru i nadu u čovjeka. Ali kada je bilo u pitanju sustavno kršenje Božjega Zakona, bio je strog, dosljedan i pravedan, pa makar se radilo i o njegovoj najbližoj obitelji.
Svojim savršenim moralom bio je i ostao  primjer vjernicima za svaku životnu situaciju, jer vjera se islam živi i prakticira u svakoj životnoj prigodi. Upravo su 23 godine Muhammedove, a.s., poslaničke misije paradigma uređenja muslimanskog života.  Uz to, nikada nije tvrdio da donosi ili utemeljuje novu religiju. Uvijek je naglašavao da se njemu objavljuje kao što se objavljivalo svim Poslanicima prije njega i da poziva u jedinu od Boga priznatu vjeru – koja je u srži svih stvari i pojava u univerzumu.
 I zato nas Kur’an uči:
“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (Al-Ahzab, 21.)
Mirza ef. Mešić