Lukman Mešić, lijevo, i Dževad Zendeli, desno
Neki sam dan, izlazeći iz radne sobe glavnoga imama Zagrebačke džamije, kurra hafiza Aziza ef. Alilija, čuo neke nerazumljive dječje glasove iz maloga salona. Pokucao sam, ali nisam čuo odgovor. Svejedno sam odškrinuo vrata i pogledao.
Imao sam što vidjeti: dva dječaka sjedila su za stolom. Svaki je ispred sebe imao Kur’an. Jedan je govorio napamet ajete, a drugi ga je kontrolirao. Bili su to dva moja mlada prijatelja, Dževad Zendeli i Lukman Mešić. Nisu čuli kad sam odškrinuo vrata, pa sam ih jedno vrijeme promatrao neprimijećen. A onda sam širom otvorio vrata, pozdravio ih i upitao mogu li malo sjesti i slušati.
Naravno, dopustili su mi, a potom nastavili kao da se ništa nije dogodilo, kao da nisam tu. Dževad je govorio (učio), a Lukman ga je kontrolirao, a zatim je Lukman govorio (učio), a Dževad ga je kontrolirao. Ako dragi Allah bude htio, mi bismo uskoro mogli imati dva sasvim mlada hafiza, jer se obojica pripremaju da budu hafizi. Za to ih časno zvanje čuvara Kur’ana priprema sâm Aziz ef. Alili.
Nakon stanovitog vremena čiste uživancije u slušanju dječjeg učenja Kur’ana, tiho sam izišao iz salona i susreo se s Kurra hafizom.
– Zar ti nisi otišao prije četrdesetak minuta, upitao me.
– Jesam, ali nisam, odgovorio sam mu.
– Pa gdje si bio?
– U kur-anskom dječjem vrtiću.
Začuđeno me je pogledao, a kad su Dževad i Lukman izišli iz salona, nasmijao se.
Kemal Mujičić

Leave a Reply