ISLAMSKI VJERONAUK – OSNOVNA ŠKOLA „LOVRO PL. MATAČIĆ“

U utorak me mualima Lamija-hanuma Alili povela sa sobom, slobodno mogu reći na koncert vjeronauka u Osnovnoj školi Lovro pl. Matačić u Ulici Dina Laurentića bb. Sve je spremno za vrhunsku izvedbu. Škola nosi ime Lovre pl. Matačića, dirigenta koji je svjetsku slavu stekao vrhunskim izvedbama Mozarta, Wagnera, a nalazi se u Folnegovićevu naselju, u ulici koja nosi ime glumca Joze Laurenčića, poznatog, izmeĎu ostalog, kao vrsnog interpretatora komičnih uloga.
Koncert naprosto zato što njen sat vjeronauka zapravo i izgleda kao vokalni koncert u kojem ona suvereno dirigira malim zborom. A mali je zbor bio manji budući da je zima prikovala za bolesnički krevet nekolicinu djece. Bilo je tu i solo dionica, ali krenimo redom. Nakon što me mualima Lamija-hanuma predstavila djeci, krenulo se odmah u podjelu, rekao bih, partitura. A te su napisane partiture poslužile mualimi ponajprije zato da bi provjerila koncentraciju djece. A u radu s djecom koncentracija se najbolje provjerava tako da namjerno pogriješite.
U prvoj podjeli partitura raspravljalo se o nekim moralnim načelima koje je mualima lijepo povezala s moralnim načelima naše vjere. Ali, vratimo se grješki. Kad je podijelila tekstove zamolila je djecu da čitaju doslovno što piše. I tako je naša Ubejda pažljivo čitala što doslovno piše: „Prema duši: okotiti se lijepim osobinama.“ „Pa ne piše okotiti“, rekla je mualima, „treba pisati okititi.“ „Piše, piše!“, povikali su u glas svi. „Oprostite, to je moja grješka!“ „Nema veze“, rekla su djeca. Poslije je mualima objasnila da je grješku učinila namjerno samo zato da pokaže da smo ljudi i da kao
ljudi možemo pogriješiti, ali dobro je da su svi grješku uočili, jer će se grješka neprekidno ponavljati ako je ne uočimo i ne ispravimo.
Razgovarajući o dužnostima prema sebi mualina je neprekidno postavljala pitanja, a u odgovore uključivala svako dijete. Nije to bilo onaj klasičan odnos na relaciji kathedra učenik, nego više kao igra. Recimo, kad je riječ o dužnosti prema razumu, a dužnost prema razumu je čitati i učiti, onda mualima razgovorom i svojom vedrinom navodi djecu na jedine moguće odgovore, jer dijete samo mora shvatiti da se čitanjem uči, a da naučeno pomaže u svakodnevnom životu. Nemam u običaju razlikovati djecu, ali nekako su mi upale u oči tri sestre Bejana, Sara i Melita. Došle su nas sat s majkom i manjim bratom, uredno odjevene, sjele jedna pokraj druge, jer se tako, valjda, sigurnije osjećaju. Mualima je u razgovoru s njima pokušala riješi poruku: Budi kao mjesec što svijetli put sebi i drugima. Znamo da mjesec svijetli noću, a noć je mrak, pa je valjalo učenike islamskog vjeronauka uputiti na jedine prave odgovore, a pravi odgovor je znanje. Naime, znanje je svjetlo koje osvjetljava put tebi i drugima. U takvom razgovoru s mualimom, tri sestre su same otkrile tu tajnu. Da bi naše srce bilo zdravo, a ne bolesno, da bismo bili mjesec koji svijetli put sebi i drugima, moramo ispuniti odreĎene dužnosti prema sebi. „Koje su to dužnosti, Bejana?“, pitala je mualima. „Mislim da moramo biti čisti, jer čistoća je korisna za zdravlje“, sasvim tiho, tako da sam je jedva čuo, odgovorila je Bejana. „A što nam je korisno za život, Sara?“, slijedilo je pitanje drugoj sestri. „Mislim da je učenje korisno za život“, odgovorila je Sara još tiše, tako da je odgovor morala ponoviti, jer ju ni mualima nije čula. „Hajde, sad odgovori ti Melita, što najviše potiče ljudsku sreću, jesu li to lijepe osobine?“, slijedilo je pitanje Meliti. „Jesu i to zato što lijepe sobine potiču sreću“, rekla je Melita. Naravno, to je bio znak da se primjerima čistoće, učenja i lijepih osobina u razgovor uključe sva djeca, pa je bilo pravo zadovoljstvo vidjeti kako svi uglas navode primjere onako kako su ih oni razumjeli, da bi taj dio nastave mualima zaključila: „Allah, dž. š., naredio je čovjeku da održava čistoću tijela, da uči i da se okiti lijepim osobinama.“
Potom se prešlo na pjevanje. Mualima Lamija-Hanuma podijelila je svima tekst ilahije „Allah, Alah, noć prolazi“, a onda svima objasnila kakva je to pjesma. Sama bi
zapjevala prvi distih, a onda bi svi učenici ponovili ono što je mualima pjevala. Mogu reći da su djeca brzo naučila pjesmu i zapjevali zajedno s mualimom. Meni je u oči i u uho odmah upao Halid. Sav se unio u pjesmu, punim glasom je zapjevao: „Allah, Allah, noć prolazi, a san oku ne dolazi/Nigdje glasa žive duše, niti s grana da zapuše…“
Kad je shvatio da sam ga snimio baš kad je pjevao, samo me je kritički pogledao, a u očima sam mu pročitao pitanje: Ne ćeš valjda ti sliku objaviti? E, kao što vidiš, hoću, moj Halide, jer si doista lijepo pjevao.
U pjesmi nisu zaostajali ni Dževad, a bogami ni Din. Kad bi maulima završila sa svojim pjevanjem, oni bi, i ne čekajući njen znak zapjevali: „Dlanom o dlan – već rastanak, na dunjaluk pao sanak!/U prozoru zvijezda dvori, dunjalučko ruho gori!“
MeĎutim, nije sve završavalo pjesmom. Kad bi djeca otpjevala jedan distih, mualima bi s njima razgovarala o značenju stihova u pjesmi. Primjerice, pitala bi ih znaju li što
znači izraz „dlanom o dlan“. Neki su znali, a neki nisu. Mualima je svima jasno protumačila što znači taj izraz, pa kad su djeca shvatila da je to samo prispodoba za nešto što brzo proĎe, brzo su shvatili i značenje pjesme. Meni je posebno upala u oči Merjema. Ona očito puno znade, brzo uči, ali kad treba pokazati naučeno kao da se malo skanjivala. Ipak, kad je trebalo, pokazala je da znade gotovo sve ono što su učili na vjeronauku.
I sa Bejanom, Sarom i Melitom bilo je problema s pjevanjem. Mualima ih je stalno poticala, ali one su bile vrlo tihe, kao da su sramežljive. Jedino bi, na mualimim poticaj glas pustila malo jače Melita, a Bejana i Sara uporno su sebi pjevale u bradu. Ipak, tko je htio, čuo ih je, pa sam ih tako i ja čuo. I mogu im reći da slobodno puste svoje glasove, jer baš znaju lijepo pjevati.
U takvoj igri vrijeme je doista brzo prolazilo. Mualima Lamija-hanuma podijelila je svojim učenicama i učenicima domaće zadaće. Da ne bi svi isto imali za domaću zadaću, valjda da ne bi prepisivali jedni od drugih, podijelila je prisutne u tri ekipe i svima zadala posebne zadatke. Zadaci su zapravo trebali biti pismeni odgovore o onome što su na današnjem satu vjeronauka naučili. A da bi djeca bila sigurna u ono što su tog dana učila i naučila, mualima je razgovorom sve zadatke još jednom prošla s njima. Onako, na brzinu, kao nije važno, ali da ponovimo…
Recimo, mualima bi upitala: „Reci ti meni, Merisa, što znači ovo: Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a
grane prema nebu; no plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Alah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ Merisa bi odgovorila upravo ono što je naučila: lijepa riječ je lijepa ljudska osobina ili što bi naš narod rekao: lijepa riječ otvara sva vrata. Naravno, takva pitanja nisu mogla proći bez komentara ostalih učenika, pa bi se opet razvila pozitivno ozračje kad svi govore u isti mah i svatko samo sebe čuje, a ja sam stekao dojam da mualima ipak dobro znade tko govori i što govori.
Melita, Sara i Bejama došle su u pratnji majke i mlaĎeg brata Islama. Mama i brat Islam čekali su u hodniku da sat završi. Mualima ih je zamolila da uĎu u razred i tako se i Islam našao pokraj svojih sestara. Sve je vrijeme šutio i pažljivo gledao i slušao što to mualima govori. Imao sam dojam da je sve upamtio i da jedva čeka da malo poraste pa da i on može sudjelovati u ovakvoj igri gdje se puno toga dade naučiti, a da ti nije nimalo dosadno.
Kad je sve bilo gotovo, na kraju je sata došla nagrada – bomboni. Mualima je i dijeljenje bombona pretvorila u neku vrstu podsjetnika što su toga dana prošli. I dok
je mala Hana dijelila bombone i to tako da je svakom dijelila po jedan sve dok nije razdijelila sve bombone, mualima je zaključila učenje Poslanikovim riječima: „Ni jedan od vas neće biti pravi vjernik, sve dok ne bude želio svome bratu ono što sam sebi želi.“ Naravno, odmah sam skužio poruku, ali mualima nije meni govorila nego djeci. Pitala ih je što to znači na primjeru bombona. Svi su odgovorili u smislu da ako bilo tko od njih želi četiri bombona, onda svi moraju dobiti četiri. Zadovoljna odgovorima, mualima se samo vedro nasmijala. Naravno, i ja sam ušao u podjelu i još čuvam ta četiri bombona, kad mi doĎu tri unuke.
Prvašicu Hanu ostavio sam za kraj ovoga izvješća. Naime, ona je još malkice stidljiva i teško joj se prilagoditi odraslijim učenicama. Na početku nije ni htjela ući na sat vjeronauka, nego je ostala u hodniku. Budući da u islamu nema prisile, mualima ju je ostavila vani neka sama dobije želju da čuje što se ta u razredu dogaĎa, čemu se djeca smiju, zašto pjevaju i slično. Čak sam stekao dojam da je mualima malo glasnije govorila samo da je Hana čuje. Pa kad je u pola sata mualima izašla i pozvala je u razred došla je, izvadila Početnicu i teku i sjela. I, mogu reći da joj se svidjelo. Kad sam je upitao za dopuštenje da je fotografiram, pogledala me tako umilno da sam se gotovo rastopio.
Kemal Mujičić