Klanjana dženaza rahmetli Kemalu Naniću

Danas je na groblju Mirogoj klanjana dženaza jednom od istaknutih i najstarijih zagrebačkih džematlija rahmetli Kemalu Naniću. Dženazu namaz je predvodio muftija dr. Aziz ef. Hasanović sukladno oporuci koju je rahmetli Kemal ostavio. U svom kratkom obraćanju muftija dr. Aziz ef. Hasanović je istaknuo:

“Ožalošćena obitelji Nanić, poštovani prisutni, cijenjena braćo i sestre,
Okupljeni danas ovdje da podijelimo boli i tugu sa obitelji Nanić, da posvjedočimo njegov plodonosni i vjernički boravak na ovome svijetu kao i  odlazak na vječni, nadamo se i molimo bolji život, da se pomolimo i dovu uputimo pred njegovu plemenitu dušu, da molimo Božju milost, oprost i obećanu vječnu Božju nagradu ali i da posvjedočimo vječnu Božju istinu koja glasi:
„Sve što je na zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Premilostivi.“
Ove riječi jasno upućuju da nas sve čeka neznani dan smrti u kojem se ostavlja ova zemlja i sve što je na njoj i rodbina, i blago, i vlast i moć i ugled i da ćemo se jednog dana svi Gospodaru svjetova vratiti. Za taj povratak Gospodaru svjetova, Izvoru i Utoku života, vjernik se tijekom cijelog života priprema svjestan da se pred Boga nose sva djela za koja će biti pitan i po kojima će biti nagrađivan ili kažnjavan duboko uvjeren, u jedinu i apsolutnu pravičnost i pravdu koju će Svevišnji udijeliti svojim robovima po principu kako Kur’an kaže:
„Onaj tko uradi koliko trun dobra vidjet će ga, a onaj tko uradi koliko trun zla vidjet će ga.“ Kur’an: Ez-Zilzal: 7.-8.
Naš hadžija Kemal Nanić bio je građevinski inženjer i projektant. Rođen u Sarajevu, 20. II. 1924. od oca rahmetli Muhameda i Derviš-hanume rođene Rašidagić. Gimnaziju završio u Sarajevu 1943. a diplomirao na Građevinskom fakultetu u Zagrebu 1953. Isprva radio u Hidrometeorološkim zavodima BiH i Hrvatske kao načelnik Hidrološkoga odjela (izvršio hidrotehničko mapiranje bosanskohercegovačkih riječnih i podzemnih tokova), a krajem 1950-ih i početkom 1960-ih u zagrebačkom Hidroprojektu kao glavni projektant nekih od najsloženijih hidrotehničkih objekata u Hrvatskoj i BiH (vodovodi u Bosanskoj Gradiški, Tesliću i Srpcu, plovni kanal Sava–Dunav, regulacija Lijevče polje). Od 1966. viši je savjetnik u Ministarstvu poljoprivrede u Libiji, a od 1970. šef Odjela za građevinarstvo Poslovnoga udruženja INGRA, gdje je vodio istraživanje i obradbu inozemnih tržišta te koordinirao izradbu i podnošenje ponuda i provedbe ugovora o građenju. Godine 1970. postao i ekspertom za hidrologiju Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Razvojnoga programa Ujedinjenih naroda. Od 1976. u Hidroelektri je direktor za radove u inozemstvu. Godine 1983. s položaja direktora Hidroelektrine Poslovne jedinice Alžir prešao u Viadukt, gdje je bio pomoćnik i savjetnik generalnoga direktora za inozemstvo. Umirovljen 1988. Jedan je od osnivača Stranke demokratske akcije (1990), među pokretačima je i osnivačima Kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske Preporod (1991) i njegov potpredsjednik 1995–2000 (također višegodišnji član Glavnoga odbora) te inicijator oživljavanja rada Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Objavio knjigu memoarskih zapisa Mojih prvih 90 (2014).
Dragi naš hadžija, obraćam ti se rječnikom vjernika, ideš u susret svome Stvoritelju, susret u koga si vjerovao i za koji si se pripremao ispunjenog dunjalučkog emaneta koji je pred tebe postavio Uzvišeni Allah. Istine radi, danas na tvojoj dženazi, želim da otkrijem jednu našu tajnu. Nisi dozvoljavao da to učinim ranije. Došao si mi jednog dana i donio 20 zlatnika i rekao: „Povjeravam ti ovih 20 zlatnika kako bi svake godine najbolji učenik i učenica naše Medrese imao hediju od mene. Molim te ne želim da se to zna, to je između nas dvojice i Allaha dž.š.“
Znam da si to mogao uložiti bilo gdje međutim odabrao si znanost i ulaganje u intelektualnu budućnost naše zajednice. Na prvoj dodjeli tih zlatnika bio sam ushićen pri dodjeljivanju i tada sam rekao: „Od zlata, zlato, zlatu.“ Pri tim riječima stojim i danas u trenutku kada se opraštamo s tobom. Raduje me da mogu konstatirati da si emanet vjerskog, pripadnost nacionalnog, osjećaj kulturnog i kulturološkog prenio na svoje potomke Farisa i Senada i takve podario našoj zajednici.
Tvoje strpljenje, odlučnost i ustrajnost u borbi za vjerski, kulturni i nacionalni život svima koji su te poznavali ostat će trajno sjećanje na tebe. Tvoj predani rad i hizmet svekolikoj zajednici kako ovdje u Zagrebu tako i u tvom rodnom Sarajevu zaista može biti primjerom kako se voli, poštuje, i kako se vjernički žrtvuje za opće dobro koje je vjerniku  ispred i iznad svega. Oprosti nam eventualne pogreške koje smo kao pojedinci ili zajednica učinili prema tebi. Naši pokušaji da uzvratimo ljubav i poštovanje prema tebi osjećaj su zadovoljstva u duši i ponosa da smo kao zajednica imali takve čvrste i odlučne vjernike u svojim redovima. Tvoji komentari naših hutbi i govora uvijek su bili poticajni jer si im pristupao s najvišom dozom vjerničkog/imanskog osjećaja. Rado sam volio slušati tvoja kazivanja sa ulemanskih susreta u Sarajevu gdje je glavno okupljalište bio tvoj rahmetli djed hadži hafiz Ibrahim ef. Rašidagić – imam i hatib Careve džamije. Dok si o njima govorio suze su potvrđivale emocije.
Tvojoj supruzi Višnji, sinovima Farisu i Senadu, snahama Melihi i Amini, unučadi Hanan, Davud i Dženna, mnogobrojnoj obitelji, tvojim imamima koje si neizmjerno volio i s kojima si se družio kao i cijelom džematu zagrebačkom neka Svevišnji podari strpljenja u rastanku s tobom a tebi neka  Allah otvori vrata svoje milosti i podari obećanu nagradu Džennet za koji si se borio i radio na ovome svijetu,  amin!”

Nakon dženaze namaza, u Zagrebačkoj džamiji je proučena hatma dova.