Subota, 6. travnja 2013.
Đakovo, Osijek, Vinkovci, Gunja

Prije tridesetak dana pozvao me imam Mersad ef. Kreštić da se pridružim posebnoj vanjskoj nastavi završnog razreda njegovih mektebaša. Mislio sam da će nastavu održati negdje is-pred Zagrebačke džamije i olahko sam pristao. Međutim, riječ je bila o jednodnevnom izletu kojega sam uvjetno nazvao Mektepsko putovanje znanstvenom cestom muftije Ševka ef. Omerbašića. Naime, poznato je koliko je naš muftija Ševko „zaražen“ islamskom poviješću ovih krajeva. To se najbolje vidi u njegovoj knjizi Islam i muslimani u Hrvatskoj, koja je tiskana, u vrlo raskošnom izdanju rujna mjeseca 2010. godine. U toj je knjizi efendija Ševko istražio povi-jest islama u svim krajevima današnje Republike Hrvatske. Imam Mersad ef. Kreštić dobro je proučio Muftijinu knjigu, pa je svome završnom razredu mektebaša organizirao taj jednod-nevni izlet, e da bi se djeca na licu mjesta upoznala s poviješću islama u svojoj državi, Repub-lici Hrvatskoj, a ta povijest seže nekoliko stoljeća prije nego su Osmanlije zavladale ovim kraje-vima. Budući da sam redaktor Muftijine knjige, efendija Kreštić je držao da mu kao znalac mogu pomoći u toj cjelodnevnoj vanjskoj nastavi. Bilo bi mi žao da i vi, poštovane i poštovani, ne krenete s nama, pa, bujrum, pridružite se našem putu po Dževresiji kako stoji u knjizi velikog arapskog kartografa El-Idzisija iz 1404. godine, a koliko se znade ovo je prvo i najstarije pisano ime Hrvatske, kako navodi Ševko ef. Omerbašić u knjizi čiju naslovnu stranu vidite na prozoru autobusa. Kao što se vidi, krenuli smo ispred Zagrebačke džamije, poslije sabah-namaza, u subotu 6. travnja 2013. godine, u sedam sati.
Vođe puta bijahu bili dvojica imama, Mersad ef. Kreštić i Halid ef. Dolić. Molim vas, upamtite ovaj optimistični i radostan osmijeh ef. Dolića, pa ga usporedite s posljednjom fotografijom ove putopisne čarolije.
Kao „pojačanje“ na put su krenule i tri odraslije djevojčice-studentice, Šeherzada Demić, Azra Dedić (na slici) i Sanda Halilović. Sandu ćete upoznati kasnije na jednoj od fotografija.
Imami, ef. Kreštić i ef. Dolić, provjeravaju jesu li u knjizi-autobusu svi s popisa mektebaša koji su krenuli Znanstvenom cestom muftije Ševka ef. Omerbašića: Edina Mašinović, Almina Burzić, Abija Shaini, Enesa Čatić, Melisa Ćatić, Ceyda Sancak, Irem Sancak, Hava Iseini, Nermak Su-sak, Maida Ali, Semira Abduli, Kenan Tahirović, Elif Iseini, Alen Šukurica, Alma El-Ayan, Arlind Amiti, Tarik Demirović, Kasim Ibrahimkadić, Nerma Ibrahimkadić, Amar Mujkić, Aida Džemaili, Azra Džemaili, Semira Abduli, Anesa Seferović i Adis Dehari. Nekoliko mektebaša nije moglo na put, pa barem neka s nama pođu ovako.
I sâm sam kao dijete volio izlete, premda rijetke. I nismo se vozili ovako ugodnim autobusima, nego smo se vozili otvorenim kamionima, a kad bi kiša zapadala, kamioni bi se pokrivali veli-kom ceradom. No, nama nije ništa smetalo. Uvijek se našla kakva zanimljiva igra. Vremena se mijenjaju samo u tehničkom smislu. Putujemo ugodnije ali jednako radosno i zaigrano jer se
na putovanjima može puno toga vidjeti i naučiti. Cijelo vrijeme vožnje autobusom je odjeki-vao raznim duhovitostima, pjesmama i dječjom veselom cikom.
Neki su, pak, bili zadubljeni u neke svoje priče, igrice ili mobitelnim dopisivanjem s roditeljima.
Đakovo nas je dočekalo više u nekom jesenskom raspoloženju, sivo i prohladno. Ali dolaskom naših mektebaša kao da je u taj predivni grad ušlo proljeće. Autobus je ostao parkiran iza glasovite Strossmayerove katedrale, a mi smo se uputili u pravcu negdašnje džamije, a sada župne crkve Svih svetih. U prvom planu, lijevo, je Sanda Halilović.
Dopustite da vas upravo ovdje, gdje se naš pokretni mekteb uslikao pred župnom crkvom, upoznamo s poviješću ove predivne građevine, a podatke prepisujemo iz knjige muftije
Ševka ef. Omerbašića, koji se, pak, poslužio podacima tiskanim u Monografiji Đakova 1990. godine. Evo što stoji u tom tekstu: „Đakovačka župna crkva Svih svetih najzanimljivija je građevina iz turskoga doba u Slavoniji. Njezina je povijest još uvijek dosta nejasna. Teško je reći kada je sagrađe-na i tko ju je gradio. Jedni misle da je ona srednjovjekovna crkva svetog Lovre, koja se 1336. godine spominje kao župska crkva u Đakovu, a Turci je pretvorili u džamiju. Drugi smatraju da je ona izvorno turska građevina, na šta očito upućuje bizantsko-maurski stil arhitekture. Čini se da je ovo drugo miš-ljenje vjerojatnije, pogotovu kad znamo da su Turci nerado pretvarali kršćanske crkve u džamije.“
Muftija dalje piše: „U vrijeme Turaka ta je crkva bila džamija, a vjerojatno je nosila ime po svome graditelju, Ibrahim-pašina džamija. Poslije oslobođenja od Turaka, početk0m 18. stoljeća, biskup Ni-kola Ogramić i njegov nasljednik Đuro Patačić preuredili su je u katoličku Crkvu svetoga Jurja. Srušili su joj visoki minaret a kvadratične zidove podigli toliko da se na njih mogao smjestiti krov, koji je pok-rio potpuno netaknutu originalnu kupolu stare džamije, a originalne istočnjačke prozore u gornjem di-jelu zidova zatvorili su i postavili sadašnje prozore. Novoj građevini su dodali predvorje i pročelje. Pro-čelje novouređene crkve sa svoja dva impozantna stupa stavljeno je u stari grb Đakova. Taj je grb nas-tao najvjerojatnije u to doba za još živog sjećanja na Turke, jer u nekim otiscima grba likovi svetog Pet-ra i Pavla imaju na sebi tursko odijelo, kako piše u Monografiji Đakova. Za vrijeme biskupa Josipa Čonlića ova crkva postaje župska i mijenja ime u Crkvu svih svetih.“
Za turskoga vakta, Đakovo je imalo tri džamije. „Što se tiče biskupa Ogramića“, piše Omerbašić, „treba istaći i to da je pred odlazak Turaka iz Slavonije osobno tražio od Kongregacije za propagandu
vjere iz Rima dozvolu da nosi oružje i da se bori protiv Turaka, kaže Majstorović u svojoj knjizi Našice 700 godina. Na početku 18. stoljeća, biskupi Ogramić i Patačić pretvaraju Hadži-pašinu džamiju u crk-vu. Uza nju Patačić podiže skromni samostan franjevaca, a unutar zidova siromašnu katedralu i bis-kupski dvor. Što je bilo s trećom, Kaston-pašinom džamijom, ne znamo. Pred odlazak Turaka grad je imao 13 katoličkih i 1000 muslimanskih kuća, s više od pet tisuća stanovnika.”
Naš domaćin u Đakovu bijaše bio svećenik Ivan Popić koji je našim mektebašima objasnio zidne freske naslikane u negdašnjoj džamiji. Naši su mektebaši sve pažljivo slušali.
Jedno je vrijeme ova džamijska kupola bila skrivena ispod nadograđenog krova. Poslije je taj krov maknut i kupola se pojavila u svojoj punoj ljepoti.
Još jedna zajednička fotografija na negdašnjem ulazu u džamiju, ispod tri kupole koje stoje na četiri vitka stupa. Oko crkve sad je mali park. Naravno, nema šadrvana.
Vođeni imamom Halidom ef. Dolićem i svećenikom Ivanom Popićem, naša se kolona uputila u savršenom redu u pravcu samostanske crkve Presvetoga srca Isusova.
Crkva Milosrdnih sestara sv. Križa koja se nalazi u sklopu samostana a sagrađena je 1908. go-dine. Zemljište za gradnju crkve kao i samostana darovao je sestrama biskup J. Juraj Strossmayer koji je i pozvao sestre iz Švicarske u Đakovo. U lipnju 1868. godine, deset sestara družbe Milosrdnih sestara sv. Križa došlo je u Đakovo da preuzme rad na školi i u maloj bolnici, koja je bila vlasništvo biskupije. Odgajati i obrazovati žensku mladež bila je posebna nakana i želja biskupa Strossmayera. U svom pismu Majci M. Tereziji Scherer, suutemeljiteljici Družbe piše on o svojoj želji da sestre budu „majke i učiteljice mome narodu“.
I, eto nas, napokon u meni najljepšoj katedrali ikad izgrađenoj, katedrali svetog Petra u Đakovu, koju svi pamtimo kao katedralu dr. Josipa Juraja Strossmayera, koji je nosio titulu Đa-
kovačkog, Bosanskog i Srijemskog biskupa. Katedrala ima nešto zajedničko s našom Zagre-bačkom džamijom; obje te predivne sakralne građevine podignute su na močvarnom tlu, pa mi se pričinjaju kao da nikad nisu ni građene nego da su izrasle iz zemlje. Barem tako djeluju na mene. Kao da je Allah Darežljivi bacio sjeme na to močvarno tlo. Pa je iz tog sjemena izra-sla Strossmayerova katedrala u Đakovu i Džamija s islamskim središtem u Zagrebu.
Naš stručni vodič Ivan Popić doista je mektebaše upoznao s brojnim detaljima oko izgradnje Đakovačke katedrale koja je „niknula“ kao zamjena za staru i skromnu barokiziranu srednjov-jekovnu građevinu, koja je stajala iza biskupskoga dvora. Strossmayer je angažirao bečkog arhitekta Karla Rösnera, a nakon što je ovaj umro, Strossmayer angažira arhitekta Friedricha von Schmidta koji je do kraja vodio izgradnju katedrale. Valja reći da je Schmidtu pomagao arhitekt Hermann Bollé koji je u Zagrebu projektirao brojne građevine, pa i arkade zagrebač-kog groblja Mirogoj, izgrađenog na imanju Ljudevita Gaja, vođe Ilirskoga preporoda.
Ne znam jesu li mektebaši zapamtili da je slikarske radove u Đakovačkoj katedrali trebao iz-vesti njemački nazarenski slikar Johann Friedrich Overbeck. On je sačinio čak i kartone za freske, ali ga je smrt sustigla. Neke od njegovih ideja realizirali su sljedbenici nazarenskih slikara iz Rima otac i sin Alexander Maximilian i Lodovico Seitz. Kiparske radove izveli su hrvatski skul-ptori Vatroslav Donegani i Ivan Rendić koji su autori najvećeg broja skulptura na žrtvenicima (oltarima) i reljefa.
Dok je naš vodič tumačio mektebašima arhitekturu Đakovačke katedrale, ja sam pogledom i kamerom pratio efendiju Kreštića. Na prvi pogled djeluje kao izgubljen u ovoj fantaziji od lje-
pote. Međutim, Mersad ef. Kreštić nije bio izgubljen ni u vremenu, ni u prostoru. Vidljivo je da nešto traži, pa dobro razgleda svaki pisani trag.
Nisam samo ja pratio istraživački nerv efendije Mersada. U Šeherzada Demić, predsjednica OKM-a vrebala ja svo jim fotoaparatom što to efendija traži u ovome ogromnom prostoru? A kad je ef. Kreštić zastao točno na samom središtu katedralske lađe, ona mu se odmah priključila. A što gledaju? E, za to valja krenuti fotografiju dalje.
Efendija je tragao za potpisom ispod jedne freske. Freska označava trenutak kad Dragi Bog predaje Musi (Mojsiju) zavjetne ploče. Pažljiv promatrač može uočiti da su ispod oblaka, koji okružuju Božji lik i Mojsija, tri su osobe: Mojsijevi pratioci, koji od straha i divljenja pred Bogom zakrivaju svoj pogled. A ispred zlatnog teleta (gore desno)obijesno pleše čovjek, udarajući u tamburin. Lice toga čovjeka je autoportret slikara. Dok je boravio u Đakovu, putovao je na Is-tok i odande donio istočnjačko odijelo u kojem je ponekad hodao po Đakovu pa čak i u po-vorci na dan posvete katedrale. Na samom donjem dijelu okvira slike još je jedna zanimljivost: tekst ispisan arapskim pismom, koje se piše i čita zdesna nalijevo. Transkribirano u latinicu glasi: ALLAH E’ATA LI MUSA EL-VAHJE EL ‘AHDI. A znači: ALLAH POKLANJA (PREDAJE) MUSI (MOJSIJU) ZAVJETNE PLOČE. Eto, to je efendija tražio i našao.
Poslije smo posjetili kriptu u kojem je grob Josipa Juraja Strossmayera, na središnjem mjestu kripte, okružen mezarima svih đakovačkih biskupa. Reljef nad grobom nadbiskupa Strossmayera tumači našim mektebašima Ivan Popić, a svaki njegov pokret pažljivo prati Ha-lid ef. Dolić.
Tu je i spomen-ploča biskupu Strossmayeru. Ploču velikom dobročinitelju i prijatelja Bugara darovao je, kako piše, vječito zahvalni bugarski narod.
Još jedna fotografija snimljena u prostranoj kripti glasovite Đakovačke katedrale.
A onda smo se skupili svi ispred Katedrale da bismo zabilježili taj trenutak i tako ovjekovječili boravak naših mektebaša u Đakovu. Ja bih ovdje spomenuo da je nadbiskup Josip Juraj Strossmayer, po onome što je ostavio svome narodu, od ove Katedrale, Akademije, Galerije itd., vjerojatno dosad najveći Božji čovjek u Hrvatskoj, premda nije uputno rangirati i izdvajati ljude jedne od drugih. Ja prilično toga znam o Strossmayeru (premda što čovjek više zna o njemu shvaća da zapravo znade vrlo malo), pa ga u tom vakufskom i znanstvenom smislu mogu usporediti, recimo, s Husrev-begom koji je našim krajevima ostavio brojna dobra kojima se i danas služimo. Hrvati imaju, recimo, Akademiju (HAZU), a mi Bošnjaci imamo Husrev-begovu biblioteku i medresu koji su stariji od Akademije ravno tri stoljeće. Neka mi ovdje bude dopušteno da kažem i ovo: ono što za hrvatske katolike znači nadbiskup Josip Juraj Strossmayer, hrvatskim muslimanima jednako znači muftija Ševko ef. Omerbašić. Obojicu na-zivam ljudima koji su svojim bogatstvom duha neopisivo oplemenili svoje suvjernike.
Nakon što smo se skupili u kakvu takvu cjelinu, još jedna zajednička fotografija za mektepski i obiteljski spomenar. Uvjeren sam da će svima na slici biti draga ova fotografija.
Prije nego smo krenuli u autobus, uspio sam efendiju Kreštića snimiti ispred Biskupskog doma, dvorca sagrađenog u 18. stoljeću u kojem su i danas smješteni uredi Đakovačke i Srijemske biskupije. Imam dojam da se efendija htio uslikati ispred ove zelene aoze koja svojom
zelenom geometrijom tek skromno prisjeća na sjajne španjolske arboretume iz doba kad su Španjolsku gradili i izgradili muslimani, od stoljeća osmog (711.) do petnaestoga (1492.), gotovo osam punih stoljeća. Prisjetite se onih fenomenalnih arboretuma u Sevilli ili Córdobi. A i tome sve stoji lijepo napisano i ilustrirano u knjizi muftije Ševka ef. Omerbašića.
Do Osijeka nema puno kilometara, svega četrdesetak. I već smo ispred Zagrebačke 35, to jest osječkog mesdžida. Kad piše o Osijeku, muftija Ševko ef. Omerbašić, čijom se cestom znanja krećemo u pravcu islama u Hrvatskoj, piše: Ako i jedan grad u Hrvatskoj zaslužuje posebno istraživanje u svezi sa početkom i trajanjem islama, onda je to svakako Osijek.
Na temelju dosadašnjih povijesnih istraživanja, za Osijek su vezane mnoge istine o prvim počecima is-lama u ovome dijelu Balkana i Europe.
Poznata Povelja kralja Emerika, iz 1196. godine, koja predstavlja prvi dokument vezan za Eszek (Osi-jek), spominje Ismailite zvane još i trgovci.
Ova Povelja može se službeno uzeti za početak života muslimana na ovim područjima, prije više od 800 godina, kad je riječ o europskim dokumentima.
Za vrijeme turske vlasti u Slavoniji, Osijek je, pored Požege i Drniša, bio jedno od središta islama.
Prema nekim podatcima, u Osijeku je bilo šest velikih džamija i 40 mesdžida.
Godišnje je iz Osijeka na hadž odlazilo oko 300 muslimana.
U Osijeku je bila srednja islamska vjerska škola i četiri osnovne (mejtafa iptidaije).
U Gradu je bilo veliko turbe koje je godišnje posjećivalo desetak tisuća islamskih vjernika iz svih kraje-va Slavonije. Bilo je dosta posjetilaca iz Bosne, pa čak i iz Turske.
Osijek je bio sjedište kadiluka i tranzitno središte u koji su dolazili, i kroz koji su prolazili mnogi vjerski ljudi, ali i vojskovođe, političari, diplomati i drugi.
Sulejman Veličanstveni, sultan velikoga Osmanlijskog carstva boravio je u Osijeku, a neki podatci go-vore da je u gradu bio čak pet puta.
S dvorišne stane je kao mali parkić s starinskim bunarom. Djeca su se neskrivenim zanimanjem razgledavali posebno taj bunar, jer oni su gradska djeca i njihov bunar djeluje čim se odvrne pipa, a onda voda curi koliko ti treba. Ovdje je drukčije. Valja najprije limenu kantu spustiti na
dubinu od pet do deset metara, pa kad se napuni vodom, onda vrtjeti ovaj čekrk (turska ri-ječ, a znači – kolo, točak, kolotur, vitlo, uređaj za dizanje) sve dok kanta s vodom ne stigne na dohvat ruke.
U prostorijama mesdžida dočekao nas je Sejdula Aliti, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Osijeka. Bilo je doba pred podne-namaz, pa nam je gospodin Aliti predložio da kao podne-namaz dočekamo u mesdžidu, ono „kad bude vrijeme da se ne tražite po avliji…“
A kad smo ga poslušali i smjestili se u ugodnom i toplom mesdžidu, slijedilo je neočekivano još ugodnije i toplije iznenađenje. Naime…
… uvijek agilna, s nevjerojatno silnom energijom za šesnaestogodišnjakinju, Amra Hodžić, to je ona krajnja desno na slici, okupila je nekoliko osječkih mektebaša koji su nam pripremili kratak i sladak program. U programu su sudjelovali: Điljferije Aliti, Hatidže Vejseli, Samira Hajdarević, Dalin Fahham, Armin Aliti, Almir Rebronja i sama Amra u ulozi voditeljice i neke vrsti režiserke.
(U utorak, 9. travnja, dakle svega tri dana nakon snimljene ove fotografija, potresla me vijest da je djevojčica na slici, ona visoka i nasmijana, krajnja lijevo, Samira Hajdarević, učenica 1. razreda gimnazije, iznenada preselila na Ahiret. Njenim roditeljima ne mogu iskazati tugu koja je sa mnom ovladala kad sam čuo tu naprosto nevjerojatnu vijest. Uvjeren sam da će Allah Nepredvidljivi predivnoj Samiri udijeliti dženet.)
Osječki mektebaši su nam recitirali neke odabrane tekstove iz Kur’ana, a potom i zapjevali nekoliko ilahija. Sve u svemu bilo je vrlo lijepo, a svi su sudionici u ovom programu bili nagra-đeni od svih nas gromkim i zvonkim pljeskom.
Posebno dirnut ovom pažnjom osječkih mektebaša bio je Mersad ef. Kreštić. Zahvalio se domaćinima nadahnutim govorom, posebno naglašavajući njegovu osobnu zahvalnost, jer, kako je rekao, „nitko naše mlade prijatelje nije tjerao da gostima priređuju ovakav program, tim više što je u Osijeku doista mali broj mektebaša, ali su svi s velikim muslimanskim srcima…“
Nakon programa slijedio je podne-namaz.
Oprostili smo se od Senade Hodžić, zastupnice u Saboru Islamske zajednice u Hrvatskoj, na slici druga lijevo, zahvalili na srdačnom dočeku i prepustili se vodstvu njene kćerke Amre, koja nas je počastila tako što nas je provela osječkom Tvrđom i opskrbila nas brojnim podacima o životu Osijeka iz davnih dana. Naravno, ne treba ponavljati da su svi podatci iz knjige muftije Omerbašića.
Meni je Osijek jedan od najdražih kontinentalnih gradova. Tu je sve široko i ravno. Kažu da je u Osijeku najviši vrh Čovjek. Ljudi su gostoljubivi, baš onakvi kakvi su svi pravi Slavonci. Ima u Muftijinoj knjizi jedan podatak koji nam Amra Hodžić nije prenijela. Naime, u Osijeku je jedno vrijeme boravio i pater Bartol Kašić. Za svoga boravka u Slavoniji početkom 17. stoljeća, Kašić je bio posebno oduševljen islamskim smislom za pravednost i načinom klanjanja u ondašnjoj džamiji koji je sada crkva. Evo što o klanjanju piše Bartol Kašić u knjizi Putovanja južnoslavenskim zemljama, u prijevodu Stjepana Sršana: Jednoga dana sjedio sam uz cestu blizu vrata prijatelja bo-sanskoga trgovca kada se strčaše Turci u mošeju na molitvu. Ostavili su svoje papuče ispred vrata sve-tišta, noseći u ruci tespih (nešto slično kršćanskoj krunici), te samo u čarapama, a ne bosim nogama, sagnutom glavom, koja je bila pokrivena turbanom, uđoše u tišini u sredinu svetišta. Klečali su na po-du savijenih nogu i doticali ga nekoliko puta glavom. Službenik je tiho i mirno izgovarao neke riječi, prebirući po pojedinim zrncima (ne znam što je on pjevao na arapskom jeziku) koja je označavala bo-žanske atribute, bodreći vjernike s povišenog mjesta na obdržavanje Božjega kulta. Čednost lica i očiju u vrijeme molitve je bila takva kao da mole pred samim Bogom. Naime Turci se nisu usudili pogledati ni gori ni otraga, ni lijevo ni desno na one koji su bili okolo i molili. Pošto su završili molitvu (a to je iz-gledalo kao da su molili pred licem Božjim) polako su, idući natraške, izlazili van u tišini kroz vrata. O kamo sreće, kad bi kršćani takvom čednošću i vanjskim poštovanjem prema božanskom veličanstvu molili u našim crkvama pred Kristom Gospodinom koji je stvarno prisutan u presvetoj euharistiji i klanjali se njegovoj božanskoj prisutnosti. No oni poklecaju samo na jedno koljeno kao da bi htjeli odapeti pušku protiv vrapčića (zaista su smiješni) okrećući pogled i oči čas amo čas tamo od svetog ol-tara. Time pokazuju da ništa ne misle o Božjoj prisutnosti, pred kojom mole savijenih nogu, bezumni, nerazumni ljudi, za čiju su vjeru držali da je u to vrijeme mrtva. I dok sam s divljenjem promatrao čed-nost nevjernika kod molitve, pristupiše nam dva mladića ošišane glave…
Slike koje slijedi samo su malen dio materijala kojega sam snimio pozorno slušajući, kao i svi os-tali, sve one podatke koje nam je s neobičnom lakoćom, srdačnošću i nesumnjivim autorite-tom prenosila gotovo prava turistička voditeljica Amra Hodžić, osobito kad je riječ o svemu što je vezano za Osijek turskoga vakta. Ja mislim da se na svakome mjestu Osijeka treba zaus-taviti budući da nema kvadratnog milimetra ovoga grada koji ne nosi neku lijepu priču.
Osječka tvrđa okružena je gotovo neprobojnim utvrdama, a ispred Tvrđe bijahu bili izgrađeni zidani grudobrani. Kad je prestala vladavina Turaka Slavonijom i Osijekom ostala je pustoš u kojoj više nije bilo muslimana, a također ni Hrvata jer su bježali pred svojim „oslobodiocima“ u pravcu Bosne, gdje su ih njihovi dojučerašnji susjedi muslimani srdačno primali.
Za prošloga sam rata često boravio u Osijeku i znam da je na taj grad palo najviše razornih granata. Nema kuće u tom predivnom slavonskom gradu koja nije dobrano izrešetana me-cima i granatama različitih kalibara, od onih puščanih do takozvanih „krmača“ kojima su ve-likosrbi, potpomognuti JNA, „častili“ Osječane. Naravno, Osijek je obnovljen, ali se na nekim zgradama još vide ožiljci prošloga rata, kao, primjerice u ovoj kući usred Tvrđe koja strpljivo čeka svoj negdašnji sjaj, kako nam je objasnila Amra.
I tako, stigosmo i do mjesta, na Križanićevu trgu, gdje je nekad stajala čuvena Kasim-pašina džamija. Trg je obilježen posebnim kockicama, čak i mjesto na kojemu je stajalo turbe.
Na zapadnim temeljima Kasim-pašine džamije, na Križanićevu trgu „niknula“ je crkva svetog Mihovila (Mihaela arkanđela), doista lijepa crkva ispred koje sam u šetnji „uhvatio“ Šeherzadu Demić, Azru Dedić, Mersada ef. Kreštića i Sandu Halilović.
I, evo nas na Trgu svetoga Trojstva gdje se nalazi Muzej Slavonije, kao jedan od naših najstari-jih muzeja, osnovanom prije ravno 135 godina (1877), izuzetno bagatom brojnim artefaktima (računa se da ih ima oko 400.000 registriranih i popisanih).
Evo nas i ispred Muzeja Slavonije kojega i danas „brane“ dva negdašnja turska topa.
Pogled na Arheološki muzej na Trgu svetog Trojstva. Muzej je osnovan 2005. godine, a sveča-no otvoren sredinom studenoga 2007. godine. Muzej je smješten u zgradi Glavne straže.
I, evo nas napokon na obali Drave, na mjestu gdje je počinjao Sulejmanov most, najpoznatija građevina iz vremena Turaka u Hrvatskoj, koji je sagrađen 1556. godine za vrijeme sultana Su-lejmana II., pa je zato i nazvan Sulejmanov most. Prema zapisima tadašnjih putopisaca, tak-voga mosta nije bilo ni u Ugarskoj, Njemačkoj, ni u to doba bilo gdje u svijetu. Bijaše bio 12.000 koraka dug, ili jednu njemačku milju (8 kilometara), a vijugao je preko baranjskih moč-vara od Osijeka sve do Darde, gotovo do kuće gdje danas stanuje obitelj Amre Hodžić. Bio je u cijelosti izgrađen od slavonskoga hrasta. Sulejmanov most mnogi su držali pravim svjetskim čudom graditeljstva. Most je, godine 1664., zapalio Nikola Zrinski, hrvatski ban. Nedugo zatim, kao kazna stigla ga je smrt, Nikolu zrinskog ubio je u lovu – vepar.
Danas na taj most podsjeća samo ovaj pano budući da je most potpuno uništio Ludvig Ba-denski 1686. godine. Ako bismo htjeli stvari prikazati u potpunom svjetlu, onda valja reći da je u Slavoniji 1680. godine živjelo 73.100 katolika, 108.000 muslimana, 11.000 kalvina i 30.500 pra-voslavnih kršćana.
Naš se turistički sat u Osijeku nastavio na desnoj obali Drave, ali s pogledom na lijevu obalu gdje su izgrađene čuvene osječke katakombe nekad stratište, a sada utočište za ljubavnike pa uvijek duhoviti Osječani danas katakombe nazivaju Ljubodromom.
U Tvrđu smo se vratili sa sjeverne strane. Osim starih zidina, fotkom dominira Crkva Uzvišenja sv. Križa, a zapravo je na tom prostoru svojedobno dominirala Sulejmanova džamija. Možda je vrijeme da ponovo zavirimo u knjigu muftije Omerbašića i na svjetlo dana iznesemo i ove podatke: „Osijek je u doba turske vlasti bio drugi grad po veličini, odmah poslije Požege. Imao je šest glavnih mahala (ulica). Evo naziva tih ulica: 1. Mahala Hasan-paše, koja bi odgovarala današnjoj Stak-larskoj odnosno Šestakovoj ulici; 2. Mahala Beg-saray, koja je polazila iz srednje varoši, pored turske česme i vodila u Podgrađe; 3. Mahala Mehamme, a to je ona koja ide Rožmanovom ulicom preko biv-šega Partizanskog trga i izlazi na Križanićev trg; 4. Mahala Amber (jedna vrsta mirisa životinjskog pod-rijetla) koja odgovara staroj Opskrbničkoj ulici (bivša Daničićeva), kojom se išlo do mosta sultana Su-lejmana; 5. Mahala Aga, od Šestakove ulice, odnosno Staklarske do starog hotela Vuka. 6. Mahala Ku-jundži, po svoj prilici današnja Kuhačeva. Bila je ulica zanatskih radnji (mesara, samardžija, tufekčija (puškara) i drugih. I još možda i ovaj podatak: Kad su Turci napuštali Osijek trebali su srušiti gradske zidine. Bilo je iskopano sedam opkopa gdje je bio smješten eksploziv za rušenje ne samo Tvrđave, nego bi ta eksplozija uništila i Osijek. To je spriječio Džafer-beg, zabranivši da se eksploziv aktivira. Bilo je to 26. rujna 1687. godine. O povlačenju Turaka nitko od vojnika aus-trijske vojske nije imao pojma. Grad je bio prazan nekoliko dana, a Džafer-beg je posljednji napustio grad, u petak, 26. rujna 1687. godine. U znak sjećanja na taj dan, svakoga 26. rujna sva crkvena zvona u Osijeku oglašavaju se točno u 11 sati, vrijeme kad je Džafer-beg napus-tio Osijek jer je smatrao da moguća obrana neće donijeti nikome ništa dobra.
Mersad ef. Kreštić je snimio još nekoliko fotografija za svoj poseban album. Poznajući ga, uvje-ren sam da će sve one brojne fotografije, koje je snimio, posebno proučiti, kako bi na jednoj idućoj vanjskoj nastavi mogao svojim mektebašima ispričati i ove priče koje sam u ovome pu-topisnom mektepskom satu pokušao opisati i dokumentirati fotografijama.
U grad smo se vratili prošavši kroz sjeverna, takozvana Vodena vrata. Šeherzada i Azra nikako se nisu dale s mosta. Možda ih je „uhvatila“ kakva romantična „mostna“ uspomena… tko li će znati. Jedino što znam je to da ih je efendija neprekidno požurivao.
Na efendiji Kreštiću nije se primjećivalo da je pretjerano zabrinut za djecu koja su mu povje-rena. Najvjerojatnije je dogovorio s efendijom Dolićem da ovaj kontrolira sve što se zbiva na čelu naše prilično duge povorke, a Mersad je bio „osiguranje“ na kraju. Tako se ni u jednom
trenutku nije nitko izgubio, nikoga se nije čekalo, cijeli taj naporni put prošao je doista u savr-šenom redu.
Na izlazu iz Tvrđave došlo je vrijeme da se oprostimo od naših ljubaznih mektepskih domaći-na. Izmjenjivali su se adrese, razmjenjivali brojevi mobitela. Rastanci nisu nikad ugodni, pa makar poznanstva kratko trajala, kao što je kratko trajalo druženje naših i osječkih mektebaša.
Na putu prema Vinkovcima oni najumorniji su zaspali. Toplina autobusa činila je svoje.
Oni drugi, izdržljiviji ili razigraniji nastavili su autobusnu zabavu točno na onome mjestu gdje su je završili kad smo stigli u Osijek. Pjevalo se, pričalo, veselilo… mladost je doista lijepa.
A bilo je i onih koji su se skrivali pred kiklopskim okom moje kamere: „Molim, ugasite taj blitz!“
Vinkovci su nas dočekali uobičajenom slikom. Na obalama ribiči (alasi) strpljivo čekaju svoga šarana ili smuđa na obalama Bosuta. Bosut je, kažu Vinkovčani, jedina rijeka na svijetu koja ujutro teče nizvodno, a popodne uzvodno. Naime, Bosut je rijeka koja kao da je zaboravila teći, pa se doimlje da miruje, odnosno da mijenja pravac kretanja, malo uzvodno, malo niz-vodno. U Vinkovcima smo trebali ručati, pa smo…
… parkirali autobus uz Bosut, na velikom hotelskom parkiralištu, odnosno na mjestu pozornice Vinkovačkih jeseni i pričekali glavnog imama za Vinkovce i Osijek, Mirzu ef. Delića da nas povede na ručak.
Ubrzo smo se našli u ugodnom restoranu u samom središtu Vinkovaca. Cijeli je restoran bio re-zerviran za nas po su se autobusna društva rasula po cijelom lokalu.
Ovo se društvo baš lijepo smjestilo ispod slike starih Vinkovaca, naslikane još u doba kad je u nasred Vinkovaca gorila ona čuvena lampa koju je u našim srcima palila Vera Svoboda u pratnji čuvenih vinkovačkih tamburaša.
Efendija Halid Dolić i glavni imam osječko-vinkovački, Mirza ef. Delić smjestili su se odmah do vrata i nastavili neku svoju priču započetu negdje davno, razmjenjujući imamska iskustva.
Poslije ručka vjeroučitelji su na brzinu dogovorili plan boravka u Vinkovcima. Valjalo se sve skratiti budući da smo u Đakovu i Osijeku ostali neplanirano dugo.
Efendija Delić odveo nas je u svoj mesdžid Ne treba posebno naglašavati da su se naši mektebaši najugodnije osjećali u mesdžidima.
Tako smo se svi smjestili na ugodnim ćilimima. Premda smo na putu već desetak sati, na na-šim se mektebašima ništa ne primjećuje, a mi stariji već smo bili malkice umorni.
Ovako je izgledao vinkovački mesdžid nakon što smo se svi smjestili, svi osim mene jer sam ja morao neprekidno raditi, bilježiti svaki trenutak kamerom i olovkom. Bili su mi džepovi puni ra-znih papirića s nekim samo meni znanim oznakama koje su me trebale podsjetiti što da za-pamtim i napišem uza svaku pojedinu fotografiju. Pokazalo se da je fotografija puno više ne-go zapisa.
Potom nas je imam Mirza ef. Delić upoznao s poviješću vinkovačkog mesdžida. U Muftijinom knjizi o Vinkovcima piše: U Vinkovcima, Mešihat je i prije srpske agresije izgradio mesdžid. Pred sam rat, mesdžid je bio spreman za svečano otvorenje. Budući da se nalazio na prvoj crti bojišta, bio je je-dan od prvih objekata koji je stradao, i srušen je do temelja. U Vinkovcima živi i radi više od 200 mus-limanskih obitelji. Mešihat je 1997. godine pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za kupnju kuće i njenu adaptaciju u mesdžid i stan za imama. Kupljena je kuća sa više od 250 m² gdje su smješteni mesdžid, ured, stan za imama i prostor za iznajmljivanje. Imamsku dužnost u Vinkovcima obavljali su Haris efendija Bošnjaković, Emin efendija Bajrami i Kemal efendija Hajdari. Od prije četiri godine stalnu imamsku dužnost obavlja svršenik Zagrebačke Medrese Mirza efendija Delić. Otkad je progla-šen za glavnog imama osječko-vinkovačkog, efendija Delić kaže da nema ni trenutka slobo-dnog vremena budući da kao imam pokriva doista veliko područje.
Potom zajednička fotografija za budući mektepski album lijepih uspomena.
Djevojčice su krenule, naravno, u šoping. Ali ništa naročito, tek poneka čokolada, kutija omi-ljenih keksića i poneka boca omiljenih sokova…, dok su momci…
… čekajući ukrcaj na autobus „bacili“ partiju biljara. Ali, tek što su razigrali kugle, stigao je autobus i morali su prekinuti tako da se ne zna tko je pobjednik.
Na polasku iz Vinkovaca bacili smo poneki pogled očekujući da će se barem negdje upaliti bilo koja vinkovačka lampa… „E, jadi, jadi…“
I, već smo u Gunji, zadnjoj postaji na našoj cjelodnevnoj vanjskoj nastavi. Ispred džamije u Gunji, prve sagrađene džamije u negdašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatske. „U Spomenici župnoga ureda Katoličke crkve u Gunji, ispod naslova Stanje duša, spominje se da je 1921. godine u tom selu, nedaleko Županje, živio i jedan musliman. U istoj Spomenici, taj se musliman spominje i 1922. i 1923. godine. Pretpostavlja se da je to bio neki čordaš (pastir). U Spomenici piše i to da je obav-ljeno vjenčanje između muslimana i jedne šokice iz Gunje. Mlada je za to vjenčanje tražila suglasnost biskupa, a on je suglasnost tražio od svojih vjerskih vlasti u Zagrebu. Masovniji dolazak muslimana u Gunju zabilježen je tijekom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, nakon strašnoga četničkog pokolja nad muslimanima Foče, Višegrada, Čajniča i Goražda. Tako su prvi su muslimani pristigli u Gunju iz jugoistočne i istočne Bosne i Hercegovine: Goražda, Foče, Rudog, Višegrada, Srebrenice, Čajniča, Bra-tunca i Zvornika“, piše u knjizi muftije Omerbašića. U Gunji nas je dočekao imam Adin ef. Hrus-tić. Hrustić nas je odveo u budući islamski centar koji se gradi u Gunji zahvaljujući velikom en-tuzijazmu glavnoga imama Idrisa Bešića i gunjevačkih džematlija.
Sokovi, keksi, medenjaci na stolovima dobrodošlice i priče, priče, priče, i osmijesi na vedrim dječjim licima govore nam da se doista znaju radovati svemu, pa i napornom putu. I dok djeca odmaraju ja bih rado još ispričao dio priče u džamiji u Gunju. Džamija je sagrađena za nešto više od godine dana gotovo nevjerojatnim angažiranjem svih muslimana toga kraja. Bi-la je svečano otvorena 28. rujna 1969.
Sjećate li se dijela ovoga putopisa o Osijeku? Tada smo ispričali priču kako je Džafer-beg 26. rujna 1687. godine napustio Osijek. Ravno 325 godina u Hrvatskoj nije bila izgrađena ni jedna džamija, onako od temelja. Bila je ona Pavelićeva džamija koja je nastala tako da je Dom li-kovnih umjetnika Kralja Petra I., zadužbina kralja Karađorđevića pretvoren u džamiju s tri mu-nare! Džamija u Gunji je prva džamija u SR Hrvatskoj od vremena Džafer-bega i njegova pos-ljednjeg klanjanja u osječkoj Sulejmanovoj džamiji!
Uvijek su bili spremni za šalu i male „igrokaze“ ispred moga foto-aparata, pa čak i onda kad „nužda zakon mijenja“. Naime, ove su fotke snimljene ispred WC-e.
Momci su strpljivo čekali vrijeme za jaciju-namaz. Uredno su klanjali sabah u Zagrebačkoj džamiji, podne-namaz u Osijeku, ikindiju i akšam preskočili budući da u autobusu nije bilo prostora na kojem bi klanjali, a, eto, u Gunji klanjat će zadnji dnevni namaz – jaciju,
Dok smo čekali u budućem Islamskom središtu Gunje, ispričao sam sjajnu anegdotu vezanu za davni hadž Gunjanina Mustafe Korajca. Mustafa je bio vrlo siromašan, pa je godinama štedio za hadž. Idrisu ef. Bešiću je rekao: „Ja sam mor’o ić’ na hadž, mene su vikali onamo!“
Gunja je po mnogo čemu posebna. Svojim pozitivnim primjerom svijetli raskošnom svjetlošću kao ovaj luster u njihovoj džamiji. U doba agresije na Bosnu i Hercegovinu, Gunja je primila brojne muhadžire.
Glavni imam Idris Bešić isposlovao je da mezari u Gunji budu dostupni muslimanima koji su preselili kao prognanici, daleko od svojih domova i svojih mezara. Za agresije na Bosnu i Her-cegovinu, kroz Gunju je prošao vrlo velik broj muhadžira iz Bosanske posavine i drugih bosan-skih krajeva. Još i danas u Gunji ima 800 muhadžira. Svi su oni smješteni u privatnim kućama, jer Gunja nije imala uvjete za kolektivni smještaj.
U osnovnoj školi Gunje redovno se održava islamski vjeronauk već od početka 1990. godine. Vjeronauk pohađa više od 200 muslimanske djece.
Vjeronauk se održava dva puta tjedno, po sat vremena, a pored Gunje održava i u Đurićima. Volim doći u Gunju i popričati s neumornim i uvijek raspoloženim Idrisom ef. Bešićem i mladim imamom Adinoim ef. Hrustićem, rođenim Gunjaninom i svršenikom Zagrebačke medrese.
Efendije Kreštić i Hrustić zajedno su pohađali Zagrebačku medresu i kad se god vide uvijek su puni priča o školskim dogodovštinama. Lijepo ih je slušati dok pričaju o brojnim nestašlucima iz doba medreskih dana, pa smo efendija Dolić i ja doista uživali u duhovitim pričama.
Uto je došlo vrijeme klanjana jacije-namaza. Začas smo zauzeli svoja mjesta u safu.
Klanjanjem jacije-namaza završila je i vanjska mektepska nastava. Naši su mektebaši prošli naporan put, posjetivši Đakovo, Osijek, Vinkovce i Gunju. Toga smo dana puno pričali o onome što su djeca trebala znati kad je riječ o islamu u Hrvatskoj. Slijedili su put našeg muftije
Ševka ef. Omerbašića i na tom putu saznali da je muslimana na ovim područjima bilo prije gotovo tisuću godina. Naravno, pod mađarskom krunom morali su seliti i mnogi su otišli u Bos-nu. To je bila prva velika seoba muslimana u ovim krajevima. Druga velika seoba bila je kad su Turci, nakon 150 godina vladavine u velikim dijelovima Hrvatske morali napustiti Slavonije. Hajde da još jednom zavirimo u Muftijinu knjiga i odatle izvadimo i ovaj biser: „Povijesni podatci govore da je selidba muslimana iz Slavonije i Like u Bosnu bila bez velikih ljudskih žrtava, ali zato uza velika materijalna stradanja i gubitke. Izbjeglištvo muslimana se poklapa s velikom izmjenom stanov-ništva na Balkanu. Konac 1687. i cijela 1688. godina bile su najintenzivnije razdoblje selidbe muslima-na iz ovih dviju pokrajina. U jesen 1687. godine, u listopadu, muslimani ostavljaju pune hambare ljeti-ne. Otišli su u Bosnu gdje je bjesnio rat koji je ovu zemlju opustošio. Prema nekim podatcima, kad su muslimani napuštali svoje domove u Slavoniji i u Lici, austrougarska vojska našla je toliko hrane u spremnicima njihovih kuća da im je bila dovoljna za cijelu godinu dana.
Pretpostavlja se da je u Bosnu odselilo oko 150.000 muslimana. Prema popisima iz 1680. godine, mus-limana je u Bosni bilo tri petine od ukupnog broja stanovništva. U gradovima su bili u većini, a u Pod-rinju i po selima činili su golemu većinu i to zato što su se muslimani, prognani s prostora između rije-ka Drave, Dunava i Save, naselili upravo u onaj dio Bosne između rijeka Drine i Bosne. Nakon njihova odlaska hrvatska je Slavonija opustošila budući ovdje muslimani činili većinu stanovništva. Prema po-uzdanim podatcima ukupno je oko 60.000 mađarskih i slavonskih muslimana naselilo predjele izme-đu Drine i Bosne.“
Ostavljamo Gunju i tamošnju džamiju okupanu svjetlom u hladnoj proljetnoj noći.
Ako se sjećate početka putovanja, onda se i sjećate da sam naglasio vedri optimizam prije polaska na put Halida ef. Dolića, Pokazalo se da je na kraju navukao prehladu, pa me baš
nije pogledao naročito ljubazno kad je blitz sijevnuo mrakom autobusa i zabilježio ovu fotografiju. Možda bi vrijedilo, sad na kraju mektepske vanjske nastave ponoviti ono što je napisao Ševko ef.Omerbašić: „Pod utjecajem ideologije carske Austrije, o islamu u Hrvatskoj prev-ladavalo je vrlo loše mišljenje i iracionalno shvaćanje. Upravo je zahvaljujući takvu mišljenju uništava-no sve što je bilo islamsko na tlu Hrvatske, nemilosrdno i bezobzirno.
Povlačenjem turske vojske s područja Slavonije i Like, i među domaćim stanovništvom zavladala je potpuna vjerska netolerancija. Tamo gdje su dvije vjere živjele, u turskome dobu, dugi niz godina u uzajamnom prijateljstvu i poštovanju, odjednom je zavladala netrpeljivost i nepoštovanje. Tako, prim-jerice, u đakovačkom biskupatu vladalo je mišljenje da sve što je ostalo iza Turaka valja uništiti, čak i tursku kravu (sic!) zaklati. U današnjoj Hrvatskoj mnogi se pitaju mogu li se zajedno povezati riječi, u smislu pojma, turska i kultura, što je, zapravo potpuna besmislica i neznanje. Ipak, golem će postotak Hrvata odgovorit na to besmisleno pitanje negativno.
Njihova sjećanja na Turke i tursku vlast u Slavoniji i Lici ocrnili su hrvatski književnici počevši od Iva-na Česmičkog (Janusa Pannoniusa) i Marka Marulića i drugih. Stoljećima se govori, bez argumenata, o divljoj i neprijateljskoj turskoj sili koja je Hrvatima uništila sve. Turci su, kao, jedini krivci za zaostaja-nje Hrvata i Hrvatske, za svijetom, u svim vidovima.
Prihvatimo li definiciju da je kultura ukupnost materijalnih i duhovnih dobara što ih je stvorio čovjek u svojoj društveno-povijesnoj praksi, odnosno da je sustav vrijednosnih tvorbi koje oblikuju nadanimal-nu razinu čovjekova života, onda nam valja poštovati sve ono što je čovjek stvorio sukladno ovoj defi-niciji. Pa ako jedan narod, zajednica naroda, ili pak religija, gaji i oplemenjuje svoju kulturu, dograđu-jući je novim spoznajama, onda je taj narod kulturan bez obzira na naše subjektivno stajalište ili miš-ljenje o njemu kao narodu.
Osobito ako prihvaćamo definiciju da je narod globalna društvena skupina koja se javlja u razdoblju prerastanja rodovsko-plemenskog društva u širu teritorijalnu zajednicu karakteriziranu etničkim, jezi-čnim i kulturnim srodstvom njenih pripadnika i sviješću o cjelovitosti vlastite zajednice i njenoj pose-bnosti u odnosu prema drugim takvim zajednicama.“
Kemal Mujičić

Ostavite odgovor