U srijedu, 18.09.2013. u 86. godini života  na Ahiret je preselio jedan od naših najuglednijih džematlija prof. NURIJA ČAUŠEVIĆ. Dženazu namaz smo mu klanjali u petak 20.09.2013. na zagrebačkom groblju Miroševac. Dženazi je prisustvovao veliki broj džematlija kao i muftije Ševko ef. Omerbašić i dr. Aziz ef. Hasanović.

Dženazu-namaz je predvodio ravnatelj Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića mr.sc. Mevludi ef. Arslani koji je održao vrlo dojmljiv govor koji donosimo u cijelosti:

Mevludi ef. Arslani

GOVOR NA DŽENAZI

RAHMETLI NURIJI ČAUŠEVIĆU

(Gradsko groblje Miroševac, 20. rujna 2013.)

Okupljeni smo danas ovdje da u vječnost ispratimo našega brata, prijatelja i poznanika Nuriju Čauševića, da posvjedočimo njegovu smrt, da posvjedočimo Božju istinu koja glasi „Sve što je na Zemlji prolazno je, a vječno ostaje samo Gospodar tvoj, koji je Veličanstven i Plemenit“. Okupljeni smo da zamolimo Svevišnjeg Allaha dž.š. da našem rahmetli Nuriji oprosti eventualne grijehe koje je on počinio prema svome Stvoritelju, Allahu dž.š., da ga svrsta među dobre sluge svoje i da mu podari ono za čim svaki vjernik i vjernica žudi na ovome svijetu tj. lijepi dženneti firdeus, ako Bog da.

Njegovoj hadži-hanumi Selmi, njegovoj djeci Dženanu i Adnanu, njegovim snahama Nuri i Nađiji, te unukama Amri, Lejli i Dženani da im Allah dž.š. podari sabri džemil, shodno kur’anskom ajetu: إنا لله وإنا إليه راجعون „Mi smo Allahovi, i mi se Njemu vraćamo“, a nama koji ostajemo živjeti nakon smrti našega brata Nurije, da nam njegova smrt bude pouka i poruka da smo svi mi obični ljudi u koje je Svevišnji život udahnuo i da ćemo se i mi jednoga dana Bogu vratiti, u nadi da će nam Svevišnji Allah, svojom neizmjernom milošću, oprostiti grijehe koje činimo, svrstati nas među dobre sluge svoje i podariti nam vječnost, za koju Kur’an Časni veli da je bolja nego sadašnjost.

Smrt kojoj svi idemo i kojoj smo svakog dana sve bliže treba prihvatiti kao dio života. Misao o smrti treba živjeti s nama, ali ne da nas demoralizira ili vodi u očaj. Vjernik zna da je smrt privremeni rastanak koji poziva na vječni sastanak. Misao o njoj treba buditi plemenite osjećaje u čovjeku i da se čovjek u duhovnom smislu pripremi za sastanak sa svojim Stvoriteljem. Sva razmišljanja o smrti neminovno nameću i pitanja o smislu života i o svemu onom što se radilo i učinilo u životu. Kako smo živjeli? U što smo potrošili vrijeme, ostaje li ikakav vrijedan trag iza nas ili samo pusta praznina? Jesu li naši putevi bili putevi dobra ili zla? Jesmo li bili na korist svemu dobrom što nas okružuje?

Draga braćo, danas se opraštamo od našeg dragog brata i prijatelja Nurije, koji je bio dugogodišnji član naše Zajednice. Opraštamo se od čovjeka koji je cijeli svoji život bio usko vezan uz Islamsku zajednicu. Od 1950. god. kad se ženi s hadži-hanumom Selmom i dolazi u Zagreb u kojem uspješno završava Filozofski fakultet, a kasnije radi u nekoliko zagrebačkih srednjih škola kao profesor povijesti. Zajedno sa svojom hadži-hanumom Selmom uspijeva odgojiti njihova dva sina, Adnana i Dženana, u duhu islama i bošnjačke tradicije. Podario je Islamskoj zajednici dva visoko obrazovana i vrlo vrijedna člana, koji zajedno sa svojim suprugama i djecom doprinose razvoju naše Zajednice i spremni su žrtvovati se za nju. Doprinoseći Zajednici oni doprinose i društvu u kojem žive, rade i djeluju.

Moj prvi kontakt s rah. Nurijom je bio prije 20 godina, kad ga je sadašnji muftija dr. Aziz ef. Hasanović angažirao da održi set predavanja o povijesti Bosne i muslimana ovih prostora srednjoškolcima i studentima koji su pohađali islamski vjeronauk u našoj džamiji. Tada sam se uvjerio da je veliki poznavatelj opće povijesti, a osobito povijesti muslimana. Bodrio je učenike i studente, u tim teškim ratnim vremenima, da budu ponosni što su muslimani i što pripadaju religiji koja pridaje veliku pozornost i važnost znanosti i znanstvenicima, koja od svojih sljedbenika traži da stalno uče, studiraju i istražuju.

Rahmetli Nurija je bio blaga, vedra, nasmijena, povučena i tiha osoba. Tiho je živio i tiho odlazi. Do zadnjeg je trenutka dolazio na džumu-namaz.

Našeg rahmetli Nuriju pamtit ćemo po njegovoj skromnosti, pobožnosti i dobročinstvu. Kad god sam sjedio i razgovarao s njim imao sam osjećaj da doista razgovaram s velikim čovjekom i muslimanom. Slobodno mogu reći da je bio neka vrsta žive enciklopedije. Prije nego što se razbolio započeo je s pisanjem svoje druge knjige, knjige o Sandžaku. Bolest ga je spriječila da završi i to svoje djelo, jer se poslije operacije njegovo zdravlje naglo pogoršalo.

Mi, kao Zajednica, iskazujemo sućut obitelji Čaušević, ali i s ponosom ističemo da smo u svojim redovima imali člana poput našeg merhuma, od kojeg se danas opraštamo.

Poštovana braćo, obzirom da je naš brat Nurija živio, radio i djelovao s nama i među nama, postoji mogućnost da je nekoga materijalno oštetio, odnosno moralno uvrijedio. Ovo su zadnji trenuci kada vas pitam i pozivam da mu halalite. Stoga, hoćete li mu halaliti?

I ja mu halalim. Ridaen lillahil-Ftiha!