U zagrebačkom kinu „Grič“ održana je u srijedu, 28. svibnja 2013., projekcija dokumentarnog filma „Ponovo zajedno – 10 godina nakon rata“, norveškog režisera Juna Haukelanda, u organizaciji Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Veleposlanstva Kraljevine Norveške
Film „Ponovo zajedno – 10 godina nakon rata“ gledali smo u dvorani kina „Grič“ u Zagrebu
Dijalog (grčki διάλοϒος), po definiciji je razgovor između dvoje i više ljudi u kojem se sugovornika sluša dok govori. U književnosti se oblikom dijaloga izražavaju misli, mišljenja, uvjerenja, pogledi, osjećaji itd.
Ovdje neće biti riječ o književnosti nego o dokumentarnom filmu „Ponovo zajedno – 10 godina nakon rata“, norveškog režisera Juna Haukelanda. A da bismo mogli razumjeti film, valja nam najprije znati da se dijalog njeguje od najstarijih sačuvanih spisa do danas. Primjerice, Platonovi dijalozi nastali su tako da se iznošenjem suprotnih gledišta dođe do sinteze. U grčkoj antici čuveni su Lukijanovi ironični i satirični dijalozi o svemu. Lukijan (125-180) doista je bio majstor dijaloga i mi imamo sreću što nam je ostalo sačuvano više od osamdeset njegovih djela.
I posljednja Božja objava, Kur’an, često se služi dijaloškom formom: 11Kad im se kaže: „Ne remetite red na Zemlji!“ – odgovaraju: „Mi samo red uspostavljamo!“ 12Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju. (El-Bekare)
„Rijeka se upoznaje plivanjem, a čovjek u razgovoru“, kaže korejska narodna poslovica. Dakle, moglo bi se reći: Ako ne naučiš plivati, teško da ćeš upoznati rijeku, ako ne naučiš razgovarati, teško da ćeš ikad upoznati čovjeka.
Dr. sc. Steinar Bryn, majstor dijaloga i Henrik Ofsad, veleposlanik Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj. Norveška Vlada organizirala je prikazivanje filma „Ponovo zajedno – 10 godina nakon rata“ i u Srbiji, najprije u Beogradu, a zatim u Novom Sadu, Kraljevu, Kragujevcu, Nišu i u Bujanovcu
Juno Haukeland pokušava nam filmom „Ponovo zajedno – 10 godina poslije rata“ dočarati sukob između kosovskih Albanaca i kosovskih Srba naprosto upadajući u te sukobe na njihovu kraju. Dakako, režiser se, kao ni moderator u filmu – dr. sc. Steinar Bryn, kandidat za Nobelovu nagradu za mir – ne bave počecima sukoba, a počeci sežu u daleku prošlost, nego dijalozima sukobljenih suvremenika nastoje ući u samu srž suprotstavljajući sudbine jednu drugoj. Naravno da autor i moderator znaju da „Dobroćudno i mirno raspravljamo samo o onome što nas ne zanima“, kako kaže Samuel Johnson, engleski pjesnik. Tako i u filmu
imamo, sportski rečeno, dvije ekipe – ekipu mladih Albanaca i ekipu mladih Srba – koji pokušavaju raspravljati o međusobnim sukobima svoja dva naroda. U filmu najprije se suočavamo s vremenom kad su srpske snage započele granatiranjem albanskih sela na Kosovu koje su bile pod kontrolom Oslobodilačke vojske Kosova. Ta Oslobodilačka vojska Kosova nastala je kao odgovor na sve češće očajničke poteze srbijanske vlasti koje su od 1991. do te 1998. godine izgubile sve svoje ekspanzionističke ratove, od onoga u Sloveniji, do ratova koje su, vođeni svojim velikosrpskim pretenzijama, vodili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Crna Gora i Makedonija uspjele su se mirnim putem odcijepiti od srpske patronaže, a i Albancima Kosova dojadilo je gotovo dvjestogodišnji teror koji su Srbi marljivo provodili nad njima, pak su podigli glavu i rekli – nema više.
Srbi su vođeni očajničkom idejom – spasi što se spasiti dade – htjeli sve svoje poraze naplatiti na Kosovu. Međutim, to više nije pilo vode. Albanci su organizirali svoju vojsku i tako započeli obranu od dvjestogodišnje srpske nasilne i nasilničke vlasti. Najprije su Srbi počeli paliti sela duž granice s Albanijom, a stanovnike protjerivali, a potom je ubijana stoka i imanja bivala sravnjena sa zemljom kako se tamošnji protjerani stanovnici ne bi imali kamo vratiti. Taj je sukob izrastao u pravi Kosovski rat, izazvavši operacijom „Potkovica“ zgražanje sveukupne svjetske javnosti. Kad je srpska ekspanzija dosegla svoj vrhunac, iseljeno je iz svojih domova više od 250.000 kosovskih Albanaca.
U takvoj situaciji Juno Haukeland organizira dijaloge s mladim Albancima i Srbima. Uspio ih je okupiti u jednom crnogorskom hotelu u Herceg Novom i pustio ih da razgovaraju u društvu majstora dijaloga, dr. sc. Steinara Bryna.
Ti su razgovori pokazali da mladi Srbi naprosto nisu znali, a nisu se ni zanimali, za sudbine mladih Albanaca, kao da su živjeli ispod staklenog zvona, u totalnom mraku. Oni su na sukobe gledali samo iz vizure onoga što im je servirano od strane srpske politike i velikosrpskih pretenzija gotovo svih ondašnjih beogradskih i srpskih medija.
Ipak, razgovarali su, nisu se tukli, premda su ti razgovori bili sličniji dijalogu gluhih. Schopenhauer kaže da „Kad nas apsurdnosti nekog razgovora, koji smo prisiljeni slušati, počinju ljutiti, tad zamislimo da je to u komediji scena između dvaju luđaka“. Gledajući film pokušavao sam ga čak i tako vidjeti, ali nije išlo jer se nisam ljutio. Ne mogu se ljutiti na ljude koji ne znaju, jer njihovo je carsko nebesko. Njima ništa nije jasno. Tako ni mladim Srbima nije bilo jasno što se događa s njihovim isto tako mladim albanskim kolegama. Nisu znali, a nije ih ni zanimalo. Ovdje se svakako treba zadržati na riječima – nije ih zanimalo.
I tako se raziđoše, svaki svojoj kući.
Panel-diskusiju vodila je gospođa Vesna Teršelič u društvu s dr. sc. Steinarom Brynom
Nedugo zatim NATO je odlučilo prekinuti tu besmislenu srpsku agresiju, pa su se uključili u rat bombardirajući srpske vojne ciljeve diljem Kosova i Srbije. Srbi su se našli u poziciji onih na koje padaju razorne bombe. Iza sebe više nisu ostavljali pustoš, kao što su to činili u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Sad je njih pustoš sustigla sa istim onim situacijama u kakvim smo mi nalazili zahvaljujući njihovim besmislenim sklonostima osvajanja i prisvajanja tuđeg; našao se jači pa je i njima stiglo razaranje, pa je i njih sustigla smrt.
Prof. dr. sc. Milorad Pupovac i dr. med. Gzim Redžepi
Ne kaže se badava „Tko se mača laća, od mača će i stradati!“ Srbi su se latili različitog razornog oružja i sad im se to oružje vraćalo u svoj svojoj rušilačkoj snazi. Da su pristajali na nuđene razgovore, da su pristajali na dijalog, mogli smo izbjeći sve nevolje. Jer, „Mnogo je lakše opovrći nego dokazati, oboriti nego osoviti“, kako kaže Schopenhauer.
Junaci filma o kojem je riječ razišli su se diljem svijeta, protjerani, prognani ili su pobjegli od svega izbjegavajući tako bilo kakvu odgovornost za nastalu štetu, a režiseru je na um došla ideja da vidi kako su sve te nevolje preživjeli njegovi „glumci“. Odlučio ih je pronaći i dovesti u isti hotel i suočiti ih sa dokumentarcem u kojem su oni glavni junaci, s dokumentarcem koji nikad nisu vidjeli. Ne da dokazuju tko je u bio u pravu, nego da razgovaraju.
Režiser Juno Haukeland uspio je okupiti većinu sudionika prvoga razgovora. Živjeli su izvan svojih negdašnjih domova, diljem svijeta. Zanimljivo je bilo gledati njihov susret poslije deset godina, susret u kojem Srbi više na Kosovu nisu bili dominantni. Albanci su bili pobjednici u tom ratu, izborili su se za svoju državu, za svoju vlast.
Teško se naučiti na pobjede, a kamoli na poraze. To se vidjelo i na ovom sučeljavanju nakon deset godina. Srbi se nisu naučili na poraze, a Albanci su se već privikli na pobjede, pa su se i ponašali kao pobjednici. Ali ne i nemilosrdni pobjednici, oni su barem saslušali poražene Srbe.
Albanci su u svojim brojnim porazima naučili da nema pobjede bez znanja. Zato su se, tamo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dali na učenje. Završavali su visoke škole, naučili svjetske jezike i više se nisu dali maltretirati. S njima je puno teže razgovarati jer se znaju znanjem suprotstaviti. To se posebno vidjelo u drugom dijelu filma, nakon što su pogledali što i kako su razgovarali prije deset godina.
Kad govori o razlici između dijaloga i pregovaranja, dr. sc. Steinar Bryn kaže: „Pregovori podrazumijevaju stanovitu ušančenost, neku vrsti unaprijed utemeljenih pregovaračkih pozicija onih koji u tim pregovorima sudjeluju, dok dijalog pretpostavlja slobodno kretanje, a samim tim i napuštanjem početnih pozicija.“
Drugi razgovor između Albanaca i Srba vodio se pitanjima i odgovorima, tamo gdje je bilo odgovora. Akteri su se suočili sa svojim prijašnjim stavovima, a sad su pozicije bile sasvim suprotne od onih prije deset godina. Pobjednici su bili poraženi, a poraženi su se našli u ulozi pobjednika. Sad i jedni i drugi znaju što je pobjeda i što je poraz. Što pobjeda nosi sa sobom, a što poraz.
Dakle, film „Ponovo zajedno – 10 godina poslije rata“ gleda se gotovo bez daha.
Valja reći da je Juno Haukeland majstor svoga zanata, svaka je sekunda filma dobro promišljena i valjalo bi taj film ponovo pogledati, naravno bez panel diskusije. Naime, prikazivanje ovoga sjajnog filma organizirao je Centar za suočavanje s prošlošću uz punu podršku Ambasade Kraljevine Norveške i veleposlanika gospodina Henrika Ofstada koji nam je prije projekcije predstavio i dr. sc. Steinara Bryna.
Direktorica Centra za suočavanje s prošlošću, gospođa Vesna Teršelič, pozvala je sudionike panel-diskusiju, nakon projekcije filma, baš ovim redom: mr. sc. Predraga Šipku, dr. sc. Deana Ajdukovića, gospođu Suzana Agotić, zastupnika u Hrvatskom saboru prof. dr. sc. Milorada Pupovca i dr. med. Gzima Redžepija. U diskusiji je sudjelovao i dr. sc. Steinar Bryn.
Po mojoj procjeni ova organizirana javna rasprava, ako hoćete i diskusija, nije uspjela naprosto zato što se težište s filma prebacilo na trenutnu političku situaciju Srba u Hrvatskoj, a sve je bilo zapravo vezano za događanja u Vukovaru posljednjih mjeseci.
Nije bilo kulture dijaloga.
Kaže se da se u kući obješenog ne razgovara o konopcu, pa bi bilo pristojno da se u razrušenom i teško stradalom Vukovaru ne razgovara o nekim simbolima onih koji su taj Vukovar sravnili sa zemljom.
Mr. sc. Predrag Šipka, dr. sc. Dean Ajduković i gospođa Suzana Agotić, sudionici panel diskusije
Ja ne mogu razgovarati na temelju pretpostavki. Ne mogu razgovarati o posljedicama, a da ne vidim uzroke tih posljedica. Tako je i ova diskusija otišla u krivom smjeru. Valjalo je, po mome mišljenju, razgovarati o iskustvima vođenja dijaloga uvaženog norveškog stručnjaka koji je u Zagreb došao čak iz Lillehammera gradića od kojih 30.000 stanovnika, smještenog na istočnoj strani jezera Mjøsa i rijeke Lågen, poznatom zimskom centru u kojem se održala Zimska olimpijada 1994. godine, a u kojem su, 1973., agenti izraelske tajne službe Mossad ubili marokanskog konobara, misleći pogrešno da je riječ o palestinskom teroristu odgovornom za masakr na Olimpijadi u Münchenu. Dakle ubojstvo iz zabune i zablude.
Tako se gotovo cijeli razgovor poslije projekcije sveo na srpske probleme u Hrvatskoj, koje su probleme izazvali sami Srbi dižući se protiv vlastite domovine Republike Hrvatske. O filmu i sudbinama u tom dokumentarcu nije raspravljano. Dakako, nije se razgovaralo o sudbinama takozvanih običnih ljudi, o tome da u svim ovakvim sukobima uglavnom stradaju nedužni, kao što je bio slučaj u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i, napokon, u Srbiji kad su danak NATO-razaranju platili slučajni civili.
Zapravo, bili su to ratovi takozvanih demokracija u kojem uglavnom stradava civilno stanovništvo, pa su tako i u filmu danak lošoj politici svoje Vlade na kraju platili oni koji su tu Vladu i izabrali i time im dali ovlasti s kojima se izabranici nisu znali nositi, kao što se ni diskutanti nisu znali nositi s temom diskusije, osim dr. med. Gzima Redžepija. Koji se nije dao smesti pričama koje doista nisu imale veze s prikazanim filmom. Jer razgovarati o
posljedicama, a izbjegavati uzroke koji su doveli do takvih posljedica u najmanju ruku je – neuko šašavo. Pričati o nacionalističkim pjesmama jednih, a ne spomenuti onu strahotnu pjesmu o klanju Hrvata drugih, doista je primitivan sarkazam zastupnika u Hrvatskom saboru Milorada Pupovca, sveučilišnog profesora, doktora znanosti i što ti ja znam što sve nije.
Zato mi se rečenica dr. Gzima Redžepija – u kojoj kaže da su Albanci bili beskrajno dugo u podređenom položaju, da oni jako dobro znaju što to znači i da neće dopustiti da itko od pripadnika drugih naroda ili vjera bude u njihovoj državi ponižavan samo zato što pripadaju drugim narodima ili drugim vjerama – duboko usjekla i u glavu i u srce jer je upravo ta rečenica osnovna poruka Kur’ana.
Mi smo često skloni uveličavati vlastite nesreće, upadajući u zamke raznih podvala i podvalica, proglašujući neznanje – znanjem itd.
Zato mi je žao što na organiziranoj diskusiji poslije projekcije filma nije bilo dijaloga, čuli smo samo nekoliko nesuvislih monologa, koje nazivam kuku-lele argumentima, bili su to razgovori koji su bježali od istine filma kao vrag od tamjana.
U jednoj zen priči stoji i ovaj dijalog:
Hogen, kineski učitelj zena, živio je posve sam u nekom malenom hramu, daleko u pustopoljini. Jednoga dana naiđoše onamo četiri lutajuća redovnika te ga upitaše bi li mogli u njegovu dvorištu pripaliti vatru da se ugriju.
Dok su pripremali drvlje, Hogen ih začuje kao raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. Priđe im i reče:
– Evo ovdje jednog velikog kamena. Po vašemu sudu, je li on u vašem duhu ili izvan njega?
Jedan od redovnika odgovori.
– S budističkog gledišta sve je objektivizacija duha, stoga bih rekao da je taj kamen u mojem duhu.
– Zacijelo imaš osjećaj da ti je glava vrlo teška – primijeti Hogen – ako ideš okolo noseći posvuda u duhu jedan ovakav kamen.
Kemal Mujičić

Ostavite odgovor