Islamska gimnazija koja nosi časno ime dr. Ahmeda Smajlovića izrasla je iz Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed Smajlović“. Moj prijatelj, urednik ovoga portala, Abdulah ef. Imširović započeo bi tekst malkice dramatično, što je sasvim u redu, pa bih ga na ovome mjestu citirao. I to zato što ne bih znao i umio podatke koji slijedi bolje napisati:
„Bila je godina 1992.
Bosna i Hercegovina u suzama, krvi i plamenu. Duge kolone prestrašenih i uplakanih ljudi, žena i djece. Prva stanica na putu u nepoznato – Hrvatska. Radničke barake, napuštene škole, kamp naselja, davno opustjeli dvorci Hrvatskog Zagorja, šatorska naselja i mnogi drugi objekti širom Hrvatske postali su privre-meno utočište bosanskim muhadžirima.
Jedina organizirana muslimanska i bošnjačka institucija u Hrvatskoj bila je Islamska zajednica. Sve njene ustanove u to doba radile su dvadeset i četiri sata dnevno. Mešihat Islamske zajednice, na čelu s mufti-jom Šefkom ef. Omerbašićem u to je vrijeme, uz redovne svoje funkcije bio i Merhamet, i krizni štab, i lo-gistički centar, i Ambasada Republike Bosne i Hercegovine, i koordinator velikom broju humanitarnih or-ganizacija, a obavljao je i mnoge poslove koji su bili u funkciji obrane Bosne i Hercegovine i pomoći nje-nom narodu.
Islamski centar Zagreb je bio prihvatilište za gotovo tri stotine tisuća izbjeglica. Bio im je prvo utočište, ali i prvo svjetlo na putu u nepoznato. Odatle su odlazili u organizirane smještaje ili se sami snalazili. Nekima je centar bio samo odmorište na putu prema Zapadu. Zajedno sa svojim džematlijama stizali su i mnogi imami i muallime, neki izravno iz logora smrti (iz Manjače, iz Keraterma, Trnopolja i dr. ) sretni što su uspjeli preživjeti. Neki su u Republici Hrvatskoj privremeno boravili, jer su ih različite ustanove države Bosne i Hercegovine ovamo uputile u humanitarne, logističke i druge misije.“
Držim da je ovaj opis izvrsna slika stanja kad je začeta ideja o Zagrebačkoj medresi, budući da sam Al-lah Učeni kaže u svojoj prvoj poruci Muhammedu, a.s., „Ikre, Muhammede, ikre!“ Uči gdje ti se god pruži prigoda da nešto naučiš jer, kako kaže sam Heraklit – „Oči i uši su ljudima loši svjedoci ako im duh nije obrazovan.“ Tako govori svaki pravi alim, ne samo kad je riječ o učenjaka u pitanjima vjere, nego uop-će – kao mudrac. Svaki pravi vođa nosi sa sobom i ideju obrazovanja, jer – „Najbolja obuka nije ona ko-ja nam pruža puke informacije, već ona koja naš život usklađuje sa sveopćim postojanjem“, kako kaže veliki Tagore. Naši, zagrebački alimi to neprekidno ponavljaju. Zato i nije čudo što je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović pokazao interes za našu Islamsku gimnaziju koja nosi časno ime dr. Ahmeda Smajlovića, a koja je izrasla u gimnaziju iz naše medrese koja je pak, nota bene, stvorena upravo u onom ozračju koje tako uvjerljivo opisuje naš Abdulah ef. Imširović.
Cijelu Reisovu pratnju dočekao je ravnatelj Islamske gimnazije, prof. Mevludi Arslani, provevši uglednike svim učionicama u gimnaziji. Evo i foto-priče o tom događaju:
Među onima koji su Reisu poželjeli dobrodošlicu bila je i dr. Remzija Hadžiefendić Parić, omiljena profeso-rica bosanskoga i hrvatskoga jezika i dama koja je magistrirala temom o Funkciji turcizama u Dervišu i
smrti Meše Selimovića i Na Drini ćuprija Ive Andrića, a doktorirala na stilističkoj analizi umanjenica (deminúcija, latinski deminuire = umanjivati) i uvećanica (augmentácija, latinski augere = povećati).
Može se reći da je naša gimnazija prilično dobro opremljena raznim kabinetima u kojima naši učenici stječu pravu gimnazijsku naobrazbu, kao u svakoj drugoj hrvatskoj gimnaziji, s time da naši učenici imaju prigodu dobro naučiti arapski jezik i temeljito se informirati o našoj vjeri, učeći i proučavajući Kur’an. Na slici: ravnatelj Mevludi ef. Arslani objašnjava gostima izvrsno opremljen kemijski laboratorij, dok Reis i os-tali uglednici pažljivo slušaju, slikaju i razgledavaju…
Kabinet za zemljopis. Svako učeničko mjesto raspolaže sa svojim kompjutorom, a Kabinet je opremljen doista svim vrstama zemljopisnih karata, Na slici je očito da je muftija dr. Hasanović zadovoljan dok sluša komplimente koje mu upućuje reis Kavazović.
Naravno, ravnatelj Arslani detaljno je objasnio sustav nastave u Zemljopisno-inromatičkom kabinetu. Na slici se može uočiti kako glavni riječki imam, Hajrudin ef. Mujkanović, pažljivo razgledava svaki detalj Kabineta, što će reći da proučava kako da opremi Kabinete u Riječkoj džamiji, koje se svečano otvaranje očekuje 4. svibnja 2013. godine, ako Dobri Bog bude dao.
Pa, budući da sam ovaj tekst započeo sa citatom dijela teksta o Zagrebačkoj medresi, današnjoj Islam-skoj gimnaziji, Abdulaha ef. Imširovića, možda je i najbolje da završim s novim citatom učenog efendije Imširovića:
„U Mešihatu su odmah vidjeli da je uz zbrinjavanje muhadžira potrebno povesti i brigu o njihovu vjer-skom životu. U tu svrhu je pri Mešihatu, u saradnji sa Svjetskom islamskom organizacijom za humanitarnu pomoć „IGASE“, osnovan „Ured za prosvjetu i kulturu – Mekteb ed-da’wa“. Ured su vodili Khalid Yassin – direktor ureda, Mustafa Bećirović – glavni imam i Avdo Imširović – tajnik ureda, a nešto kasnije im se prik-ljučio i Zijad Žužo kao stručni suradnik. Ne smijemo zaboraviti ni trud i podršku Medžlisa Islamske zajedni-ce Zagreb i zagrebačkih džematlija.
Zadaća Ureda je bila: organizirati vjerski život među muhadžirima budući da nam je vjera bila ono što nam nisu mogli uzeti, što smo svi ponijeli sa sobom iz Bosne. Ured je u doba dok je djelovao, organizirano angažirao na raznim poslovima više od dvije stotine imama i muallima, gdjekad istodobno i preko stoti-nu. Njegova djelatnost se u prvo vrijeme protezala na Hrvatsku i Sloveniju, da bi se Slovenija nešto kasni-je odvojila.
Uspjelo se u svim većim izbjegličkim kampovima otvoriti mesdžide u kojima se odvijala stalna vjerska po-uka, klanjao se beš-vakat namaz, u nekima i džume i bajrami, a Mešihat je pomogao da se u nekima otvore i bosanske osnovne i srednje škole. Imami i muallime redovito su obilazili i manje kampove, kao i muhadžire u privatnom smještaju, otvarali punktove islamske pouke po kućama, obilazili ranjenike po bolnicama i radili sve što su mogli i koliko su stizali za potrebe muhadžira. Pošto se povećao broj musli-manske djece u hrvatskim školama organiziran je, koliko su kadrovske mogućnosti dopuštale, i školski vjeronauk u tim školama. U četrnaest bosanskih osnovnih i srednjih škola, koliko ih je za vrijeme rata radi-lo u Hrvatskoj, islamski vjeronauk se održavao dva sata tjedno u redovnoj satnici.“
Eto, mislim da je iz ovih zdravih temelja izrasla Zagrebačka medresa, danas Islamska gimnazija koja nosi časno ime jednoga od naših najuglednijih alima, dr. Ahmeda Smajlovića.
Kemal Mujičić

Ostavite odgovor