U Sarajevu je 09. i 10. svibnja 2016. godine održana konferencija pod nazivom „Muslimanska porodica – prava i dužnosti“. Konferencija je održana pod visokim pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića i generalnog sekretara Lige muslimanskog svijeta Rabita dr. Abdullaha b. Abdul-Muhsin et-Turkia.  (www.islamskazajednica.ba)

Na otvorenju konferencije obratili su se u ime organizatora mr. Nusret ef. Abdibegović, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH, dr. Mustafa Fetić sa Islamskog pedagoškog fakulteta u Novom Pazaru, u ime učesnika, njegova ekselencija ambasador Kraljevine Saudijske Arabije Hani Abdullah M. Mominah, reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović te dr. Abdullah b. Abdul-Muhsin Et-Turki, generalni sekretar Rabite.

Konferencija je bila podjeljena u pet panela u okviru kojih je 14 stručnjaka, istraživača i praktičara govorilo o braku i bračnom životu, porodici i njenom značaju u društvu, roditeljstvu i djeci te važnosti duhovnosti za porodični ambijent.

Na samom kraju konferencije ponuđeni su zaključci konferencije se preporukama za dalji rad Islamske zajednice u BiH, njenih uprava i organa na temama od značaja za brak i porodicu. Konferenciju su zvanično zatvorili reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i generalni sekretar Lige muslimanskog svijeta Rabite dr. Abdullaha b. Abdul-Muhsin et-Turki.

Vrijedi istaknuti da je posjećenost konferencije bila na visokom nivou, što je osiguralo interaktivnu i dinamičnu razmjenu ideja i mišljenja među prisutnima.

Govoreći o izazovima odgoja i obrazovanja u dijaspori na Konferenciji je sudjelovala i muallima MIZ Zagreb,  Lamija Alili, mag. islamske teologije.

U nastavku donosimo sadržaj njezina izlaganja.

Izazovi odgoja i obrazovanja u dijaspori (Hrvatska):

Islam, roditelji, djeca i vjeroučitelji

Mnogi pokazatelji govore da u suvremenom društvu sve više jača svijest o tome kako se pojedine probleme ljudskog života i čovjeka kao pojedinca sve manje može promatrati izolirano od njegova užeg i šireg okruženja, a male društvene skupine neovisno o širem, štoviše, o globalnom društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom kontekstu.

Hrvatska je društvena stvarnost još obilježena tranzicijom, ulaskom u Europsku uniju, korupcijskim aferama, gospodarstvom koje stagnira, velikom nezaposlenošću, propagandom upitnih vrednota a svega toga nije pošteđena ni muslimanska manjina.

Proteklih dana se, povodom stogodišnjice službenog priznanja islama, u cijeloj regiji ponavljalo kako Islam i muslimani imaju vrlo visok status u hrvatskom društvu, kako se on ni po čemu ne razlikuje od statusa većinske vjere ili nacije te da je časno biti musliman u hrvatskom društvu.

Do posuvremenjenja takvih odnosa došlo je 2002. god., kada je Islamska zajednica potpisala ugovor s Vladom RH, koji počiva na činjenici međusobnog prihvaćanja i uvažavanja normi, odnosno, poštivanja specifičnosti i različitosti.

Hrvatska država i društvo priznaju sve ono što islam definira kao religijsku zajednicu, njezinu strukturu, hijerarhiju i vjernike.

Osim što poštuje pravo javnog ispovijedanja vjere, omogućava i sudjelovanje Islamske zajednice u školstvu, zdravstvu, vojsci i zatvorima. Islamska zajednica dobiva sredstva iz državnog proračuna, a neki se vjerski obredi (poput vjenčanja) tretiraju ravnopravno kao i državni.

Muslimani, s druge strane, prihvaćaju norme društva u kojemu žive.  Lojalni su građani društva, poštuju njegove zakone i obveze.

Najbolji pokazatelj razine te lojalnosti leži u činjenici da je proteklog rata za samostalnost R Hrvatske živote dalo čak 1.180 muslimana.

Kako bi bolje razumjeli kontekst izlaganja, napominjem da su muslimani u Hrvatskoj statistička manjina pa tako je tako muslimana svega 62.977 ili 1,47%.

Iako je hrvatsko društvo u mnogo čemu napredovalo, što se vidi u svakodnevnom životu, ne smijemo zaboraviti da muslimani u Hrvatskoj bilježe iskustva raznih diskriminacija iz ratnih i poratnih vremena.

U takvom ozračju važnu ulogu društvo i danas, kao i oduvijek, povjerava odgoju i obrazovanju te odgojno-obrazovnim institucijama u koje nesumnjivo spadaju i institucije Islamske zajednice koje u tim odnosima predstavljaju nosivi stup.

Kada je riječ o organizacijskim oblicima Zajednice koji doprinose odgoju i obrazovanju, najznačajnije mjesto svakako zauzima mektepski i školski vjeronauk a potom i rad Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića a ranije medrese.

Vjersko-prosvjetna služba Mešihata daje veliki doprinos profiliranju vjerskog života, radi se na kurikularnoj reformi islamskog vjeronauka u okviru Cjelovite nacionalne kurikularne reforme a završen je i registriran program za vjerski odgoj u predškolskim ustanovama. Utemeljena je Škola Kur’ana i hifza, Ured za da’vu i mladež te poseban fond za stipendiranje studenata i učenika.

Vjeronaukom je u mektebima, u ukupno 15 medžlisa i 170 osnovnih i srednjih škola, obuhvaćeno približno 2500 osnovnoškolaca i 500 srednjoškolaca a brigu o njima vodi 40 imama, muallima, vjeroučitelja i vjeroučiteljica.

Nakon ovog uvoda iz kojeg se da zaključiti kako muslimani trebaju biti zadovoljni položajem u hrvatskom društvu stvarno je, i rekla bih, ključno pitanje, kolika je spremnost i želja muslimana da ostvaruju zagarantirana im prava te koliko uspješno muslimani i njihove porodice odolijevaju negativnim globalnim utjecajima.

Možda će čudno zvučati u vremenima pojačanog straha, izbjegličkih kriza i domaće političke neizvjesnosti, ali za zemlju i društvo iz kojeg dolazim ima nade.

Nju nećemo nužno naći u programima stranaka, nevladinih organizacija, mjestima gdje se donose odluke te međusobnim napadima često opterećenim prošlošću.

Nada se nalazi u iskrenim susretima, selamima i pozdravima, razgovorima, u dobrohotnoj sumnji ali i pogledu podrške različitih ljudi, muslimana i onih koji to nisu, koje povezuje ono što kao osobe smatraju vrijednim i dragocjenim, a to su djeca i mladi.

Jer doista oduševljavaju generacije muslimana, posebno onih mladih, koje znaju svoj višestruki identitet, vjerski i nacionalni, uspješno spojiti s hrvatskim identitetom što je veliki uspjeh ako imamo na umu problem potiskivanja nacionalnog, jezičnog i vjerskog identiteta, koji je, posebice kod Bošnjaka, tijekom 20. stoljeća izgradio generacije ljudi bez identiteta.

Vanjski utjecaji, apsolutna asimilacija i gubljenje identiteta s jedne strane te, s druge strane, slijepo oponašanje društava koja ne mogu biti uzor našem stilu življenja i razumijevanju islama, nerijetko dovode i do iskrivljenih predstavljanja islama i u Hrvatskoj.

Nalazeći se pred izazovima današnjeg društva gdje se pokušava uvjeriti da su svi obiteljski modeli jednako vrijedni pitamo se kako živjeti vjeru u suvremenom svijetu te kako odgovoriti na pitanja i izazove koji su postavljeni pred današnju muslimansku obitelj.

A ona se danas susreće sa sve izraženijim problemom siromaštva, nasilja, mješovitih brakova, izvanbračnih tzv. partnerskih odnosima, rastom pobačaja, padom nataliteta, neodgojem djece u islamskom duhu, porodičnom tjeskobom, popularnošću staračkih domova, sve većim brojem sekti, učestalim sukobima između roditelja i djece, težnjom za slobodom i individualizmom u obiteljskim odnosima kao i borbom za individualnost žene.

Iskustvo života u Hrvatskoj nam govori kako se bivša radnička klasa i dio intelektualaca i mladih vraća vjeri, ali je i dalje dosta intelektualaca koji u njoj ne nalaze svoju duhovnu snagu.

Temeljem godišnjih izvješća glavnih imama, dolazi se do značajnih podataka o tome koliko muslimana izdržava zatvorske kazne, koliko je raširen alkoholizam, kakvo je stanje s drogom, ima li i koliko socijalnih slučajeva među muslimanima, koliko muslimana ne prakticira islamske propise, koliko djece ne pohađa vjeronauk, koliko ima mješovitih brakova.

Ovakvih nam analiza i istraživanja na znanstvenoj razini nedostaje pa samim time izostaje i kvalitetnih programa koji bi prevenirali neželjene pojave.

Vrednote se najjasnije prepoznaju tamo gdje ih nema ili tamo gdje nedostaju pa smo i mi u Islamskoj zajednici svjesni vlastite odgovornosti pred društvenim okolnostima rušenja autoriteta odgojnih instanci.

Ranije smo glavne partnere imali u roditeljima koji su svoju djecu satima čekali u džamijskom ambijentu što im je nudilo priliku za druženje s drugim roditeljima, razgovore i dijeljenje iskustava te obnavljanje znanja o vjeri.

Danas je sve teže sresti roditelje a mektebi sve više služe kao igraonice ili zamjene vrtićima i školama dok roditelji obave potrebnu kupovinu ili kafenisanje na popularnim Zagrebačkim šetnicama.

Primjera radi, od 34 prvašića u jednoj mojoj mektepskoj grupi, samo se sedam roditelja priključi djeci pri obavljanju namaza. Većina ih vrijeme namaza provede u nekom međuprostoru ili dolaze tek nakon namaza.

Zato kao jedan od najvećih izazova odgoju i obrazovanju vidim u sustavnom socijalnom odgoju koji je puno više od same brige za stvaranje dobrog ozračja u mektebu, razredu, vjeronaučnoj skupini ili nekom džematu.

Čini se da nam je prijeko potrebno osposobljavanje za komunikaciju i dijalog ne samo u međusobnim odnosima u razredu i u maloj skupini, nego onaj koji se proteže i na sve ljudske odnose, sve do odnosa na makrosocijalnoj razini.

Socijalni odgoj koji promiče vjeronauk uvijek uključuje i duhovnu komponentu, koje nam, po svemu sudeći, najviše nedostaje. Složit ćete se kako nikada nismo imali više tribina, simpozija, predavanja, promocija knjiga i radionica dok se i dalje jednakim intenzitetom govori o krizi morala i pomanjkanju duhovnosti.

Imamo dobru i dugu tradiciju odgoja i obrazovanja, ali se, nažalost, ne želimo mijenjati. Imamo sve elemente, ali smo spori i puni inercije.

Ovdje mi na um pada aforizam prema kojem je lahko nešto novo naći ali ga je teško sebi dodati.

U eri maksimalnog oslanjanja na tehnološka dostignuća treba se kritički odnositi i spram uvjerenja da će primjena tehnologije na postojeći odgojno-obrazovni sustav uroditi plodom. Ako smo loši učitelji, muallimi/e i odgojitelji tehnologija nas neće učiniti boljima.

Zato najveću ulogu pred izazovima odgoja i obrazovanja, pored porodice, imaju učitelji, imami, muallimi/e koji socijalni odgoj trebaju razumijevati kao sastavni dio vjeronauka težeći tome da se vjeronauk ne svodi na puko informiranje o vjeri.

Uz pomanjkanje duhovnosti, kao poseban problem pred kojim se nalazimo u procesu odgoja i obrazovanja vidim i prilično proširenu kulturu ravnodušnosti, koja svoje žrtve nalazi upravo među mladima.

Naspram kulture ravnodušnosti, koja je zapravo oblik obrambenog mehanizma, mladima treba pokazati put suosjećanja i angažmana za drugoga.

Posebno me zabrinjava ravnodušnost mladih prema starijima koje nismo pošteđeni čak ni unutar Islamske zajednice.

Muhammed, a.s., je rekao: „Poštovanje prema sijedom (ostarijelom) muslimanu je od naklonosti Allahu, dž.š.“ te da „ Nije od ummeta onaj tko ne poštuje starije i tko nije milostiv prema našim mladim.“ (Tirmizi i Ahmed).

Kontinuirana primjena Poslanikovih savjeta pomaže da se premosti generacijski jaz i da se raširi atmosfera ljubavi i poštovanja između mlađih i starijih.

Zar nema boljeg načina naučiti biti star, nego ako oko sebe imamo ljude koji tu starost žive u obiteljskoj tradiciji a koja mladima može darovati ono nutarnje bogatstvo.

Stoga kao ključni izazov odgoja i obrazovanja muslimana u Hrvatskoj vidim skidanju Kur’ana s visokih rafa te u iskrenom, beskompromisnom povratku sunnetu Muhammeda, a.s.

Mladi kolega Omer ef. Omanović, imam i muallim iz Pule, pripremajući magistarski rad na Fakultetu islamskih nauka bavio se istraživanjem prisutnosti sunneta Božjeg poslanika, Muhammeda, a.s., u životu muslimana Hrvatske i, nažalost, došao do nekih alarmantnih podataka.

Primjerice, unatoč građanskom učinku šerijatskog vjenčanja, 42.8%, anketiranih muslimana nije šerijatski vjenčano dok je samo 13.8%, mlađih od 30 godina. iskazalo namjeru i planiranje obavljanja šerijatskog vjenčanja.

Prema ovom istraživanju čini se kako muslimani Hrvatske najviše pozornosti posvećuju slijeđenju prakse Muhammeda, a.s., u običajima nadijevanja muslimanskih imena, sunnetluka muškog djeteta te žrtvovanja kurbana za novorođenče (akike).

U istraživanju odnosa muslimana Hrvatske prema rodbini te pridavanja pažnje istoj, tek polovica ispitanika navodi kako su s rodbinom u dobrim odnosima. 41.3% je onih koji posjećuju bližnju i daljnju rodbinu. S druge strane imamo ispitanike koji svoju rodbinu uopće ne poznaju, a nekolicina njih se nije željela niti izjasniti po ovom pitanju, što ukazuje kako praksa Božjeg Poslanika u pogledu rodbinskih odnosa kod muslimana Hrvatske nije u potpunosti zaživjela.

Kada su u pitanju susjedski odnosi, ukupan broj pozitivnog ozračja prema susjedima je 89%, a veoma je mali broj onih koji imaju negativan stav spram susjeda (2.1%) ili pak koji uopće ne poznaju svoje susjede – njih 1.2%.

Ako imamo u vidu da su susjedi ispitanika uglavnom nemuslimani, ovi rezultati pokazuju kako su muslimani Hrvatske, napuštajući svoje rodne krajeve, sa sobom donijeli lijepe običaje utemeljene na sunnetu Muhammeda, ‘alejhi’s-selama, dok s druge strane, kao što smo čuli, puno manju pozornost pridaju odnosu prema rodbini.

Sumiramo li rezultate istraživanja zaključujemo kako pod različitim utjecajima a napose pod utjecajem prevelike zastupljenosti materijalnog u sferama ljudskog života dolazi do potiskivanja svakodnevnog prakticiranja vjere kod muslimana Hrvatske, a time i sunneta Božijeg poslanika Muhammeda, ‘alejhi’s-selama.

Jučer smo čuli kako je dobro što smo izašli iz džamijskog ambijenta te prostore mihraba, minbera i ćursa, zamijenili ovim, još javnijim prostorom, što je svakako istina.

No činjenica je, da će sve, pa i zaključci ovakve i sličnih konferencija, kao i sustavna briga institucija Islamske zajednice, svoj pravi rezultat postići stvarnim i iskrenim povratkom džematu i džamiji, odakle je prije 14 stoljeća i poteklo vrelo duhovnosti, ljubavi i tolerancije.

Netko je mudro zabilježio kako je nemoguće točno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prepuni sud kad ga punite, tako nakon niza prijatnih gesti i riječi postoje oni koji vam prepune srce.

Hvala svima vama što ste svojim korisnim izlaganjima, mudrim savjetima i preporukama te divnim gestama ponudili nadu muslimanskoj porodici te doprinijeli rađanjima novih prijateljstava.

Svakako, napose hvala organizatorima – Rabiti i Rijasetu IZ-a u BiH, Rijasetovu Uredu za vjerske poslove i Odjelu za brak i porodicu koji su organiziranjem ove Konferencije pokazali kako muslimansku porodicu ne žele ostaviti samu, čineći time važan i hrabar iskorak ka sustavnom promišljanju i bavljenju problematikom pred kojom se nalazi muslimanska porodica danas.

Doživjeti džemat i pripadati mu, dragocjeno je blago za svakog čovjeka.

Neizmjerno sam sretna i počašćena što sam protekla dva dana bila dijelom ovako divnog džemata.

Konf.3