Ashab, čiji životni put želimo prikazati u ovoj knjizi, zaslužuje sve počasti i poštovanje. Hubejb je istinski primjer žrtve za islam. Jedini je ashab Božjega poslanika koji je zbog vjere dopao najstrašnijim mukama. Rođeni je Medinelija, a na islam je prešao prije hidžre Božjega poslanika. Od početka je u islamu bio čvrst i nepokolebljiv vjernik i neustrašiv borac. U bici na Bedru, mekanski su pogani izgubili mnoge prvake, a među njima el-Harisa ibn Amira ibn Nofela. Kada se poganska vojska vratila nazad u Mekku, izvijestili su obitelj Benu Haris da je njihovog starješinu ubio musliman po imenu Hubejb ibn Adijj.[1] Obitelj je dobro zapamtila njegovo ime. Nakon bitke muslimani su se prihvatili izgradnje društva koje je Muhammed alejhis-selam zacrtao temeljem kur’anske objave, zbog čega je i napustio rodnu Mekku i preselio se u medinsku sredinu. Hubejb je bio jedan od stupova na kojima je počivala Alejhis-selamova zamisao izgradnje novog društva. Zapamtili su ga da je cijele noći klanjao namaze, a preko dana postio i neumorno radio na ostvarenju vizije novog društva

mezar

Hubejb ibn Adijju, ashab koga su meleki sahranili

I jednoga dana Muhammed alejhis-selam ga je pozvao k sebi da bi mu dao važan zadata[2]. Dobro je znao da mekanski pogani neće olako zaboraviti poraz na Bedru i da će odaslati svoje izvidnice u Medinu kako bi sakupili što više podataka o muslimanima i njihovoj spremnosti za narednu bitku. Stoga je odlučio slati izvidnice duboko na neprijateljski teritorij, sakupljajući podatke o poganskim namjerama. Odabrao je desetoricu sposobnih ashaba, među njima i Hubejba, a predvodio ih je poznati ashab i borac Asim ibn Sabit.

ratnik

Asim ibn Sabit, radijallahu-anhu, ashab čije su mrtvo tijelo pčele zaštitile od mrcvarenja

Izvidnica je, dobivši precizne zadatke, stigla na odredište između Asefana i Mekke. Tu je otkrivena od neprijateljskog plemena Huzejl. Čim su doznali da se na njihovom području nalazi grupa muslimana, starješine plemena su poslali na njih jedinicu od stotinu ljudi. Osjetivši da su otkriveni Asim je desetini naredio da se popnu na najveće brdo i da se tamo utvrde u nadi da će se obraniti od premoćnog neprijatelja. Neprijatelj je okružio brdo sa svih strana i počela je neravnopravna borba. U poganskoj je vojsci bio je veliki broj vojnika specijalaca bacača koplja, što je za muslimane predstavljalo najveću opasnost. Zapovjednik pogana pozvao je muslimane na predaju, obećavajući im sigurnost. Muslimani su očekivali od zapovjednika odgovor, na što je Asim ibn Sabit rekao: Ja sam se zarekao Allahu da me poganska ruka neće dotaći. Bože jedini, molim Te izvijesti Svoga poslanika o našem stanju.[3] Pošto su odbili predaju, neprijatelj je navalio kopljima i u prvom napadu je poginuo zapovjednik Asim, a sa njim i šestorica drugih boraca. Preostalu trojicu su pogani pozvali na predaju garantirajući im sigurnost i život. Na predaju su se odlučili Hubejb i Zejd ibn Ed-Disinne. Čim su im se približili neprijateljski vojnici, odmah su ih povezali. Treći suborac, vidjevši da neprijatelj ne drži do obećanja i garancije, radije je odlučio poginuti kao i njegov zapovjednik Asim. Dvojicu zarobljenih muslimana, neprijatelj je odveo u Mekku gdje su prodani u roblje[4]. Kada je obitelj Benu Haris doznala da se ubojica njihovog starješine sa Bedra, prodaje na robovskom placu, odlučili su ga kupiti pod svaku cijenu, jer su sjećanja na smrt njihovog starješine bila svježa i kiptjeli su od strasti za osvetom. Kada su i ostale mekanske obitelji čule tko se prodaje u roblje, počela je utrka tko će ponuditi više.

hubejbe

Hubejb bin Adijju, ashab koga su meleki sahranili

Mržnja Benu Harisa je bila velika i zato su odlučili platiti za Hubejba najveću cijenu u namjeri da mu se osvete. Njegovog suborca Zejda kupili su također za visoku cijenu u namjeri da se osvete Muhammedu alejhis-selam. Vidjevši kakva ga teška sudbina čeka, Hubejb se predao Allahu džellešanuh, spreman da podnese i najteže muke, odlučan da ne popusti i poklekne pred neprijateljem. Dok se nalazio u zatvoru kod obitelji Benu Haris, jednoga je dana došla neka djevojka iz tog klana da bi se naslađivala nad njegovim mukama. Čim je ušla u zatvor, odmah je istrčala van pozivajući ostale članove klana da vide čudo koje nisu nikada vidjeli: Vidjela sam ga kako u rukama drži veliki grozd grožđa, iako je bio svezan lancima. U to vrijeme u Mekki nije bilo grožđa kao ni na cijelom Poluotoku, pa je čudo bilo veće. Njegovi mučitelji su ga pokušavali na sve načine vratiti u okrilje poganstva, tražeći da zaniječe islam pa će biti odmah oslobođen. Jednog dana su ga izvijestili da je njegov suborac Zejd ibn Disinne pogubljen, ne bi li ga obeshrabrili, ne znajući da je njegov iman čvrst kao stijena. Pošto nikakva mučenja i uvjeravanja nisu pomogla, odlučili su ga ubiti na mjestu na kome su obavljana pogubljenja na Et-Ten’imu[5]. Čim je izviješten o presudi, Hubejb je zatražio da mu dopuste klanjati dva rekata, što su mu i dozvolili. Pošto je klanjao, podigao je ruke u nebo i izrekao: Svevišnji, istrijebi ih jalovošću i uništi ih u njihovoj bezvjerici! Potom im je recitirao stih:

Ne, žalim kao musliman umrijeti
Kako god moja smrt mučna bila.

Prvi se puta u povijesti Arapa dogodilo da je netko osuđen da umre na križu, jer taj simbol nije bio uobičajen kod Arapa. Mučitelji su se odlučili na takvu kaznu kako bi mu priredili što bolniju i težu smrt. Od dva palmina stabla načinili su križ i na njega svezali Hubejba raspetih ruku i nogu. Zatim su odredili grupu vrsnih bacača koplja da ga gađaju sa pristojne udaljenosti. Kada su mu predložili da mu povežu oči, kako ne bi gledao šiljata koplja u svom tijelu, Hubejb je odbio gledajući ravno u svoju smrt i ubojice. Nakon što su ga prva koplja pogodila, teško ranjenom prilazi jedan od poganskih prvaka i pita ga: Da li bi volio da je na tvom mjestu Muhammed? Iako teško ranjen, Hubejb je staloženo odgovorio svom krvniku: Bio bih tužan da se Muhammedu i trn zabode u nogu, a kamo li nešto teže. Nešto slično je rekao i njegov suborac i mučenik Zejd ibn Dissine na mjestu pogubljenja. Na Hubejbovom pogubljenju bio je nazočan i Ebu Sufjan, i kada je čuo njegove riječi rekao je: Nikada nisam vidio i čuo da netko nekoga voli kao što Muhammeda vole njegovi ashabi.[6]  Nakon Hubejbovih riječi, krvnici su se rasrdili i koplja su iz mnogih ruku poletjela u njegovo tijelo[7]. Nije im bilo dovoljno što su ga na križu raspetog ubili, nego su sabljama iskomadali njegovo tijelo. U blizini mjesta pogubljenja okupljale su se ptice lešinari, koje bi jele tijela nakon pogubljenja. I tog dana lešinarke su se okupile, ali kada je Hubejb ispustio dušu, među ptičurinama je nastala graja i odjednom su, bez ikakva razloga, odletjele sa mjesta pogubljenja. Po poganskom običaju nakon pogubljenja, ostajala bi grupa krvnika da nakratko čuvaju tijelo pogubljenog, dopuštajući pticama da ga kljuju i jedu. Prije nego su ga postavili na križ i počeli bacati na njega koplja, Hubejb je zavapio Svevišnjemu: Svevišnji, mi smo zadatak Tvoga poslanika izvršili, izvijesti ga što rade od nas. U vrijeme pogubljenja Hubejbe, Alejhis-selam je bio u Medini i putem objave obaviješten što neprijatelj radi od njegovih ashaba, ukazavši mu se Hubejbino mrtvo tijelo, izbodeno kopljima i sabljama isječeno.[8] Naredio je dvojici ashaba Mikdadu ibn Amru i Ez-Zubejru ibn el-Avvamu da hitno krenu u pravcu Mekke, da skinu tijela s križa i pokopaju ih u tajnosti. Odmah su krenuli na put i u okrilju noći, bez da su primijećeni, skinuli tijela i odnijeli ih na sigurno mjesto i pokopali. Nikada se kasnije nisu mogli sjetiti mjesta na kojem su pokopali Hubejbu, i zato je njegov grob do danas nepoznat.

[1] Nagon za osvetom kod ubojstva bio je toliko jak da je Allah džellešanuhu morao intervenirati u Kur’anu.

[2] Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli,  str. 465

[3] Hubejb je bio prvi mučenik koji je živ raspet na križ i gađan kopljima sa sigurne udaljenosti

[4] Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli,  str. 468

[5] I danas je to mjesto izvršavanja šerijatskih kazni pogubljenja.

[6] Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli,  str. 465

[7] isto, Halid Muhammed Halid, str. 480

[8] Halid Muhammed str.469