U prošloj epizodi dotakli smo se koncepta introspekcije sebe koje je definirao Muhasebi. Stoga se i taj koncpet po njegovom imenu i zove koncept Muhaseba. Kaže se ispitaj sebe prije nego budeš pitan. No, prilikom ove introspekcije važno je spoznati, prihvatiti a prlikom suočavanja sa "problemom" pristupiti sa zahvalnošću i ne biti strog prema sebi.

Važno je napraviti distinkciju između situacija koje su odraz događaja iz prošlosti i naučenih normi ponašanja koje mogu izbaciti naš sustav van ravnoteže. Kao ljudska bića imamo potencijal čistoće, te kada krećemo analizirati sebe, moramo krenuti iz ljubavi a ne strogoće prema sebi. Stoga kriviti samog sebe može biti naučena norma ponašanja kao rezultat odnosa sa drugima. U tom slučaju se koncept muhasebe mora graditi na ljubavi i milosrđu prema sebi jer Allah nas je takve stvorio. Sjećajući se Allahovih lijepih imena, Er Rahman (Milostivi), Er Rahim (Samilosni) i Al Wadud (Onaj koji najviše voli) svjesno vraćamo ljubav prema samom sebi koja nam je prijeko potrebna kao preduvjet za analizu sebe.

Budite svjesni da naše duše imaju jako veliki potencijal i toga moramo biti svjesni tijekom pročišćenja i rada na SEBE, jer kao razultat možemo naići na dragulje koje nam je Allah ostavio kao najsavršenija bića, koja funkcioniraju između dva polaritete; najbolji od najboljih (Ruh) kojeg spušta na najniže razine (nefs). Ali ljepota je u tome da i kad smo dole, uvijek imamo mogućnost vratiti se Njemu. Jer ne zaboravimo činjenicu da smo INSANI (oni koji zaboravaljaju).

U poznatom Hadisi Kudsiju: “Ni Moja Zemlja ni Moja Nebesa, Mene ne bi mogli sadržavati/obuhvatiti, dok Me srce Moga vjernog sluge sadrži/obuhvaća…”, naglašava se da imamo "pristupnu točku" ili utičnicu na koju smo/možemo biti vezani ako sebi dozvolimo i naučimo voliti samog sebe. Stoga često sjećanje na Gospodara, nas vraća u našu prirodu stvaranja (fitret). 

Priča o Bizantincu i Kinezu koji je svaki dobio zadataka da napavi nešto lijepo svako na svojoj strani zida, kazuje nam koliko je suština važna od vanjštine. Dok je Bizantinac radio na svojem umjetničkom djelu raznih boja, Kinez je laštio svoj zid do savršenosti da se na kraju odraz Bizantinske umjetnosti reflektirao sa još većim sjajem na ulaštenom zidu Kineza.

Postavlje se pitanje koje je razlika između milosti (Er Rahman) i samiliosti (Er Rahim). Rahman-Milost je milost koja je dostupna SVIMA bez obzira da li se otvorili Gospodaru ili ne. S druge strane Rahim-Samilost, je vezana uz našu specifičnu situaciju, jer Gospodar zna što je u našim srcima i može nam "to dati", olakšati.

Stoga moramo otvoriti vrata srca Gospodaru, sa svjesnošću da smo VRIJEDNI TO I PRIMITI

Za one koje žele znati vise o konceptu mahabbe i halwa (osamljenost i povlačenje), preporučamo predavanje Shaykh Hakim Abdul Murad (aka dr. sc Timothy WInter): (31) Seclusion & Love – Abdal Hakim Murad – Session 2: Tahannuth - YouTube