Na Dunjaluku živimo iluziji odvojenosti od naše stvarne prirode te smo uhvaćeni u tu iluziju i vjerujemo da smo sami sebi dovoljni do trenutka prepoznavanja naše potrebe za Allahom i da nam je potrebna Allahova uputa, potrebno nam je njegovo svjetlo.

Tu uputu dobijamo kroz Kur'an i prakticiranje Sunneta poslanika s.a.w.s te možemo  odabrati da slijedimo ovu uputu kako bismo se uskladili s onim što je najbolje. Ali postoji i dublje shvaćanje Allahove upute gdje ta svjetlost obasjava naša srca i ovo je četvrta faza o kojoj smo  govroli, o kojoj je Al Ghazali govorio o tafakkuru. Četvrta je faza prosvijetljenja. Kada dođete do stanje svjesnosti onoga što smo jednom svjedočili te kroz kontemplacija vaše srce biva obasjano Božjim svjetlom.

Tako da postoji vrsta znanja u kojoj srce percipira Božju jednoću. I i onda to vodi u fazu transformacije koja je 5 faza o kojoj Al Ghazali govori.

Tako da ova ideja da srce može doslovno primiti  svjetlo od Allaha  u obliku  znanja ili, ustvari to je ovo  prosvijetljeno znanje prosvjetljenje srca.

U suri Al Zumar (Skupovi) se kaže: “šta je sa onima čija je grudi Allah proširio islamom, pa je on pod utjecajem direktno Božjeg svjetla.”

Pa Poslanik je upitan šta je to širenje grudi i on je  doslovno rekao da je to doslovno  povećanje prsnog koša. Stoga je zanimljivo kada znamo da govorimo o praksi disanja koja dolazi na ovo mjesto centriranja  srca i što se događa kada udišete, vaša prsa se povećavaju, zar ne? Govorimo o stvaranju više prostora za  primanje ove svijesti u srediti našeg bistva i ovom svjetlu.

Pa kako Al Ghazali govori o ovom svjetlu koje se spominje u ovom ajetu, Al Ghazali kaže da je  svjetlo ono što razlikuje istinu od laži. I upravo ovo spominjanje Allaha čini primanje Allahove upute na neki način omekšava naša srca. Tako da  je sljedeći ajet navodi upravo na to: njihova koža i njihova srca su omekšana zbog sjećanja na Allaha.

Cilj islamske orjentacije k duhovnom srcu ne bi trebao završiti samo na svijesti o sebi. Jer JA, na način na koji ga često shvaćamo, je konstrukt onoga što mislimo da jesmo. I nije nužno srž našeg fitreta, našeg istinskog JA ili duše koja postoji ispod naše percepcije našeg JA koju projiciramo svijetu kao sebe.

Ključ zašto bismo željeli imati samosvijest je samo kao sredstvo otvaranja prema široj svjesnoj svijesti koja vodi do svjesnosti Boga. Dakle, samosvijest je ulaz u svjedočenje Boga. Stoga je cilj islamske orjentacije k duhovnom srcu, svjedočenje Boga. Predmet islamske kontemplacije je ovo svjedočenje, a radi se o nadilaženju sebe. Da biste otišli izvan sebe, morate razmišljati o sebi i biti s onim što je u vašoj svijesti. Na putu islama, ova samorefleksija se koristi samo kao oruđe za približavanje Bogu.