U prethodnim objavama smo pokušali razumijeti strukturu duše koja proilazi iz Islamskog modela duše.  Vidjeli smo kako je u sredini modela bojno polje duše gdje trebamo “obaviti posao kako treba”, Također smo razgovarali o Gazalijevih pet faza Taffakura (promišljanja) i u petoj fazi se nalazo ono što pokušavamo dosegnuti a to je transformacija.  Stoga kroz rad na srcu i njegovo prosvjetljenje, dolazimo u fazu transformacije našeg stanje koje definira naš odnos sa vjerom kao transformacijski a ne transakcijski.

Često se smatra da je dovoljno da izvršavamo samo ono što je propisano (IZVRSAVAMO-DOBIJEMO -> transakcijiski odnos). Ali suština izvršavanja onoga što je propisano bi trebala biti transformacijske prirode, promjene našeg unutarnjeg stanja.

Dakle, to je priroda ljudskog bica. Moramo raditi na sebi kako bismo otkrili mane na našim srcima i ako ne ucinimo ovaj proces samorefleskije, ono što se može dogoditi je da uđemo u proces tzv izbjegavanja duhovnosti (eng. Spirutal bypassing) pri čemu religiji pristupamo na način da (ne)svjesno izbjegavamo rad na sebi.

Za primjer, uvrježeno je reći da ako ste dobar musliman koji izvršava propisane islamske dužnosti, ne trebate se brinuti, te da ne bismo trebali osjećati tjeskobu. Znamo da  je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao da vjerovjesnik prolazi kroz teškoce, pa tako je I rad na sebi dio iskustva na kojem moramo raditi i suociti se. Umjesto toga današnji vjernik ima tendenciju da se isključivim oslanjanjem na definiranu duhovnu praksu, izbjegava suočavanja sa samim sobom kroz gore spomenuti proces izbjegavanja duhovnosti.

Ovo je izraz koji je utemeljio John Welwood, psiholog, i njegova definicija duhovnog zaobilaženja su bile duhovne ideje i praksa za izbjegavanje osobnog emocionalnog nedovršenog posla kako bi se ojacao klimavi osjecaj sebe.

Tako da su te osnovne potrebe i osjecaji u svakom ljudskom bicu koje prolazi kroz poteškoce i nevolje. Stoga ne bismo trebali misliti da je ono iznad nas ako smo duhovniji i ako više vjerujemo.

Povezivanje s emocionalnim stanjima u našem srcu je samo prirodna posljedica od življenja na Dunjaluku. Posredstvom čula, skupljamo emocionalna iskustva/blokade u našim srcima koje nas odvajaju od naše prave prirode te poteškoce koje se pojavljuju kao psihološka iskustva ne možemo zaobići I korisiti vjeru, religiju I duhovnot kao ispriku za neobavljanje tog posla

“[…] Allah neće promijeniti stanje čovjeka dok on ne promijeni sam sebe” (Kur’an 13: 11)

„Što znači promijeniti sam sebe, na što se to odnosi i kako to promijeniti? Sve su to pitanja za koja bi se moglo pretpostaviti da su ograničena na područje psihologije, ali detaljnijim uvidom nalazimo da su svi odgovori navedeni u islamskoj tradiciji i znanosti o islamu“ (@Abdullah Rothman, https://productivemuslim.com/what-islam-offers-to-modern-self-help/)

Mnogo puta smo čuli ovaj citat iz Kur'ana kako se koristi u raznim prilikama, ali se istinski rijetko zapitamo što uistinu znači "promijenti stanje". Jer da bi promijenio stanje, moraš biti spreman spoznati stanje iznutra.

Biti "musliman" ima značenje stanja koje je aktivno. Islam se ne bi trebao smatrati samo religijom kojoj si se odlučio prikloniti/"preobratiti"/tradicionalno pripadati.

To je stanje u kojem svjedočiš postojanje onog Božanskog u tebi. Muslimanom te ne definira isključivo ispunjavanje vanjske forme prakticiranjem islamskih dužnosti, nego unutarnji put tvoje duše prema spoznaji onog Božanskog u tebi. Samo ustrajnim radom na sebi, tvoja vanjština može biti upotpunjena.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da se srce Ademovog sina okrece više I brže od jednog  kipuceg lonca vode. Tako da mi stalno fluktuiramo između različitih stanja. Stoga mjehurići koji izlaze na površinu vode predstavljaju ili nerješene situacije untar sebe samih ili Dunjalučke brige sa Kojima se svakodnevno suočavamo.  Stoga je prirodno je da se ta previranja dogadaju u nama gdje nam vjera nam pruža stabilnost. Ali nam ne bi trebala biti bijeg od stvarnosti nego samo pomoćni alat.

Kada prakticiramo Taffakur dolazimo u mjesto smiraja gdje se naša duša trenutno odmara i osjetimo ovo iskustvo, ne ostajemo tamo, ali se vracamo  na nacin da naucimo kako smiriti te mjehurice na površini i biti u ovom stanju mirovanja u kojem smo povezani i sjecamo se Allaha.

Zapamti! Tijekom našeg života na ovom svijetu/Dunjaluku, naše srce biva prekriveno/nedostupno crnim točkama koje se stvaraju kao rezultat životnih iskustava i podređenosti porivima našeg nefsa (donji polaritet iz pshiloškog modela duše). U skladu s tim, Božje svjetlo (koje je „utičnica“ na koju se trebamo vezati) ne može zasjati na srce u cilju pročišćenja duše (donjeg polariteta) koji dolazi kroz Ruh (Tanzkiyat an nefs). Stoga, ukoliko ne radimo na odstranjivanju tih crnih mrlja, jednu po jednu i odlučimo živjeti u našoj surovoj stvarnosti Dunjaluka, ne možemo se ni nadati da će, ono Božje u nama, zasjati na naš nefs.

Kako ukloniti emocionalne blokade na srcu? Ovo je važno pitanje kojeg čemo se dotaknuti u strašnjoj objavi inshaAllah.

 

 

Refleksija na Gornji tekst:

Kako uravnotežiti preuzimanje odgovornosti nad svojim postupcima i priznavanje da je Allah Stvoritelj naših djela? Ne ukljucuju li tradicionalna islamska ucenja i Gazalijeva istraživanja gdje piše da Allah stvara naše namjere? 

Dakle ovo je cesto pitanje gdje ljudi stvarno zapnu i zbunjeni da razumiju razliku između sudbine (KADR) i slobodne volje (QADA).  I gdje je granice izmedu naše odgovornost u odnosu na to da znamo da Allah sve kontrolira. Allah manifestira sve. I kako bi stvarno otkljucali ovu tajnu ljudskog bica i u ovom životu moramo prihvatiti cinjenicu da je naša život paradoks i da ce završiti. Tako da Allah ima kontrolu nad svime. I nacin na koji je Allah postavio ovaj dunjaluk za nas je test za nas. Tako da imamo odredeni nacin kako cemo odgovoriti na ono što nam Allah predstavlja, odreduje naše stanje i kako i gdje cemo se vratiti, jednom kada se vratimo Allahu.

I to je razlog zašto NIJE BIT u SUDBINI/ODREDIŠTU, koliko o samom PROPUTOVANJU. Što cemo s tim, što je zapisano, u biti je u rukama Allaha. I često svoju pozornost usmjeravamo na odredište ili ono što pokušavamo manifestirati a ono je stvarno van naših moći.

Ono što bi bilo bolje je usredotočiti svoju pozornost na to kako odgovaramo i reagiramo na ono što manifestiramo. Znajte da na Sudnjem danu kad je cijeli svijet na kraju i ako sadiš stablo, trebaš nastaviti saditi stablo. Zašto bismo sadili stablo ako znamo da stablo nece rasti? Zato što sadiš nešto za buducnost, zar ne? Ali postoji svrha ove sjetve, brige i rada na sebi, pri cemu je sjetva sjemena ono gdje naš fokus treba biti.  I tako da je u nacelu važno prihvatiti taj paradoks.