Središnja ličnost ovoga poglavlja je Jusuf a.s.

Nije cilj da se iznesu samo zgode iz života Hazreti-Jusufova, nego da se istakne da će i Hazreti-Muhammed, usprkos najvećem otporu svih mnogobrojnih neprijatelja, konačno ih sve pobijediti.

Ovo nam poglavlje ističe kakvo je držanje uzeo Božji Poslanik prema svojim neprijateljima, i da se to držanje nije nimalo razlikovalo od držanja Hazreti-Jusufova prema svojoj braći.
Jusufova su se braća bila digla protiv njega, pa kad su mu i nepravdu i nasilje počinili, on im je sve to oprostio velikodušno.

Činjenica da je Božji Poslanik poslije osvojenja Mekke ponovio, one iste riječi opraštanja koje je govorio, i Hazreti-Jusuf kada je opraštao svojoj braći.

Jusuf, a.s., je od rođenja bio drag svojim roditeljima, ali ga je ta ljubav umalo koštala života jer su ga braća iz ljubomore bacili u duboki bunar.

Jusufovo bacanje u bunar je u osnovi loše, ali mu je donijelo veliko dobro:
Jusufov boravak u dvoru je u osnovi bio dobar, ali je zbog spletke vladareve žene Jusuf, a.s., završio u tamnici.

Isto tako, tamnica je u osnovi loša, ali je Jusuf, a.s., preko nje postao vladarem Egipta.
Allah, dž.š., nas putem ovog kazivanja uči da On uređuje stvari i da čovjeku neke stvari mogu izgledati loše, ali se u njima može kriti veliko dobro.
Allah zna, a mi ne znamo!

Od Jusufa, a.s., naučimo kako ćemo se ponašati i u vremenima izobilja, biti skroman i zahvalan Allahu, dž.š., na blagodatima. Od Jusufa, a.s., naučimo kako poštovati oca, majku i rodbinu i kako oprostiti neprijatelju i zlobniku.

Bio je strpljiv i izdržljiv. Stoga su i ajeti ove sure ohrabrujući, puni motiva i nade. Najljepši primjer toga je Jakub, a.s., koji je na određeno vrijeme ostao bez dva sina, pa je rekao: „I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost!“ Jusuf, 87.

Er-Rad je medinska sura, objavljena nakon sure Muhammed.
Ovo je jedno od najljepših kur'anskih poglavlja, a njegova poruka je jasna: „Istina uvijek pobjeđuje, makar se činila slabom, a zabluda je uvijek slaba i poražena, makar naizgled djelovala jakom!“

Ljepota ove sure je i u tome što ona postepeno, korak po korak, čovjeka uvodi u Allahovo carstvo, ohrabruje ga da promatra svemir i dokaze oko njega.

Kad bismo pitali ljude o najvećim Allahovim blagodatima prema njima, rijetko bi tko odgovorio da je to vjera. Zbog toga u Kur'anu nalazimo suru Ibrahim koja čovjeka uči da je vjera najveća blagodat, a najveća nesreća nije manjak onog što je materijalno, već manjak vjere u srcu.

Allah, dž.š., nas podučava da je jedna lijepa riječ vrjednija od svih materijalnih blagodati koje čovjek vidi: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.“ Ibrahim, 24-25.

Kao što drvo daje lijepe i ukusne plodove, tako i drvo šehadeta čiji su korijeni duboko, srcu daje kao plodove oplemenjene duhovne ličnosti.

Vjerovanje u Allaha, dž.š., daje plodove u svako doba s dozvolom svog Gospodara, a to su dobra djela koja ostaju trajnom sadakom svog vlasnika i nakon njegovog odlaska s ovog svijeta.