Prethodni video govorio o osnovnoj praksu tefekkura (kontemplacije) kroz korake koje je opisao teolog Muhasebi jos u 9 stoljeću. Kao i sve u životu tako i praksu Teffakura je potrebno trenirati/vježbati. Pravilo je: radije budi konzistentantan, konstan i kratak nego nekonzistentan i dugačak. Stoga, 5 minuta u danu za praksu promišljanja bi bio dobar početak.

Savjet: Nastojte praksu ubaciti tik prije obavaljanja namaza jer ćete u namaz ući usredotočeni, što je u konačnici i glavni cilj.

U ovoj epizodi fokus je na disanju i kontroli našeg daha. Disanje je uistinu najbolji alat koji imamo za produbljivanje svoga mira i prisutnosti. On nam pomaže da budemo prisutni u trenutku. Dah je zapravo regulacijski mehanizam našim tijelima kako bi se fokusirali i obuzeli tijelo. Dah ustvari i fiziološki regulira tijelo dovodeći kisik u srce. Tako postoji i fizička veza između disanja i srca; postoji veza u reguliranju stanja srca. Kada dišete, disanje se događa u vašim prsima, na istom mjestu gdje je vaše srce, na istom mjesto gdje je centar vašeg bistva - to je ono na što se pokušavamo usredotočiti: na srce. Kada dišemo, naša prsa se šire, što unosi čistoću i svježinu u središte našeg bistva. Ova će praksa pomoći da se produbi veza usmjerena na srce. Razlog zbog kojeg moramo vježbati disanje je taj što nismo navikli živjeti čistim načinom života (fitretom); Naši životi su toliko razdvojeni i trošimo mnogo vremena razmišljajući i boraveći u prostorima u kojima se ne povezujemo sa svojim identitetom. Zato moramo uvježbati povratak u bistvo svojih tijela što je za nas ustvari prirodno. Kada bi živjeli prirodno, fitra-životnim stilom, vjerojatno bi manje bilo potrebno vježbati disanje.

Ako pogledate vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i način života koji je vodio, vidjet ćete da je bio vrlo usklađen s prirodom, prirodnim ciklusima i korištenjem tijela, kao što su ashabi činili gradeći stvari svojim rukama - većina njihova posla u svijetu bila je fizička. Ljudi su uzgajali vlastitu hranu, boravili su vani povezujući se s prirodom i prirodnim ciklusima nastojeći se povezati sa svojim dahom. Naš ibadet afirmira prirodu, pri čemu je islam integriran s prirodom. U toj integraciji postoji ovaj važan aspekt, ne samo našeg ibadeta nego i života, koji bi uistinu trebao biti ibadet u svakom trenutku. Ova se praksa disanja ponovno onda sastaje s fitra-načinom postojanja u svijetu. Primijetit ćete, ako gledate starije generacije, možda vaše bake i djedove, vaše pradjedove i prabake, kako često ti ljudi imaju više veze s prirodom i životom vani. Oni su živjeli puno sporije nego mi danas.

Stoga ćemo predstavit vrlo jednostavnu praksu disanja koja će biti temelj na koju ćemo dodati praksi tefekkura. Za one koji nisu upoznati ili nisu navikli na praksu disanja može biti korisno dobrovoljno vježbanje disanja. Svi dišemo, moramo disati kako bismo preživjeli, ali često to radimo nehotice i isključeno, ne osvještavamo način disanja ili kvalitetu našeg daha. Tako nas samo može održavati na životu umjesto unijeti život u naše biće. Središnji princip ovdje jest usporavanje vašeg daha i njegovo produljenje. Za vježbanje mehanike toga, koristimo disanje iz dijafragme, a to je u osnovi potpunije disanje i uključivanje vaše dijafragme u to, ali zapravo mehanički osjećate da je vaš trbuh uključen.  Kaže se da smo zaboravili disati na način kako smo to činili od našeg rođenja.

Obično imamo kratke udisaje koji su upravo ovdje, u našim prsima. Ali ako to proširimo tako da udišemo više u našem prvom dijelu daha, tada bi se, kada udahnete, trbuh trebao proširiti. Nakon što vam je trbuh pun, tada ispunite svoja prsa. Nećete samo izdahnuti, već ćete prvo izdahnuti iz prsa. Kada se taj zrak istisne van, uvući ćete trbuh i istisnuti preostali zrak. Ono što se događa jest izbacivanje viška ustajalog daha ili energije - daha koji nije izbačen jer udišemo kratke udisaje. To je slično balonu, kada biste ubacili zrak u balon, a zatim ga pustili i ispustili zrak, otkrili biste da se u balonu nalazi još preostalog zraka. Ako biste gurnuli balon, ovaj oblačić zraka bi izašao vani. Tako nešto činimo kada usisavamo trbuh i na kraju istiskujemo ovaj zrak. To nam omogućava da punije udahnemo pri udisanju. Uočite da jedan ciklus udisaja dijafragmom treba biti puno duži od onoga što bismo inače činili.

Također uočite kako izdah može biti dug jer istiskujemo taj zrak na kraju. Stoga je ova praksa disanja iz dijafragme uistinu nešto što treba prakticirati kako biste povećali svoju sposobnost potpunijeg disanja. To ne dolazi prirodno cijelo vrijeme, ali ono što radite jest vježbanje kakav je to osjećaj kako udišete punim dahom. Nakon što to uvježbate, tada ste u stanju da pokušavate doći u stanje prisutnosti kroz praksu tefekkura. Disanje može doći prirodnije i ustvari možete samo sporije i dulje disati kako bi vam pomoglo da se smjestite u vlastito tijelo.

Preporuka: trenirajte praksu disanja dijafragmom te ga postepeno uvedite kao element u svoju praksu prisutnosti Allaha.

U sljedećoj epizodi , inshallah, uklopiti ćemo disanje sa praksom tefekkura/promišljanja.