Kako ovo poglavlje iznosi vijesti o pobjedi Rimljana (iz Istočnog rimskog carstva) ili Bizantinaca nad Perzijancima, to je ovo poglavlje dobilo naziv Rum. Kad je ovo poglavlje bilo objavljeno, u Perziji je vladao Husrev Drugi, a u istočnom rimskom carstvu Heraklije Prvi (571.-641.). Ove dvije države su se nalazile u dugotrajnoj međusobnoj borbi i ratovanju. Pete godine, t. j. 613. godine dva velika susjedna carstva su se zaplela u krvavi rat.

Granica Istočnog rimskog carstva i Perzije bila je na rijekama Eufratu i Tigrisu i tako su se ove dvije velike države jedna druge doticale. Palestina, Sirija, Egipat, Mala Azija i jedan dio Mezopotamije pripadali su Istočnom rimskom carstvu. Perzijanci su sa dvije strane krenuli na Istočno rimsko carstvo.

Perzijske armije su odbile vojne snage Bizantinaca i gonile ih sve do mora, a u Siriji su svi sveti gradovi bili osvojeni.

Godine 614. je čitava Palestina pala u ruke Perzijanaca. Perzijanci su za vrijeme ovog osvajanja spalili sve crkve, a sve vjerske zgrade porušili i obeščastili.

Godine 616. Perzijanci su s jedne strane zauzeli dolinu Nila i stigli do Aleksandrije, a s druge strane su čitavu Malu Aziju zauzeli i došli sve do obala carigradskog zaljeva.

Našli su se pred prijestolnicom Istočnog rimskog carstva, Konstantinopolisom.

Zbog ovakvog ishoda ovoga rata muslimani su bili ožalošćeni i dirnuti, a Mekkelije su likovale nad tom pobjedom Perzijanaca. Rekli su Hazreti-Muhammedu: „I mi ćemo s vama ratovati, i vi ćete završiti kao što su završila vaša braća koja slijede knjigu.“ Tada je Istočno rimsko carstvo bilo, potpuno zamrlo. Bizantinci su morali prihvatiti sve ponižavajuće uvjete Perzijanca.

Vrlo daleko od ove ratne pozornice Poslanik je učio ovaj uzvišeni ajet: „Elif, lam, mim, gulibetir-rumu...“ to jest „Poraženi su Bizantinci najbližoj zemlji. A oni će, nakon poraza, pobijediti za nekoliko godina. Zaista je Božja odredba i prije i poslije. Toga dana veselit će se pravovjerni pomoći Božjoj. On pomaže koga hoće.
On je jedini pobjednik i milostiv je. Ovo je obećanje Božje. Bog neće prekršiti obećanja Svoja.“ Ovo su bili ajeti, koji su tada objavljeni Božjem Poslaniku. I muslimani i pogani su nestrpljivo iščekivali što će se dogoditi. Nakon nekoliko godina prilike se promijeniše i ispuni se Božje obećanje.

Kad se ovo kazivanje ovako do u tančine ispunilo, mnogi Mekkelije su primili Islam.

Historičar Gibbon u svom djelu "Pad i izumiranje Istočnog rimskog carstva“, bio zadivljen nad ovom uistinu zapanjujućom vijesti i pretkazivanjem Kur'ana.

Mekkelije su pitale što se misli pod tim da će Bizantinci kroz nekoliko godina pobijediti. Hazreti-Ebu-Bekir je odgovorio da se od nekoliko godina misli pet godina. Kad je Hazreti - Muhammed čuo za ovaj odgovor Ebu-Bekrov rekao je: „Ne. Riječ (Bid'), koja je donesena u uzvišenom tekstu 'Bid' i sinin', znači: od tri do devet.“

U suri Lukman nalaze se poruke mudraca Lukmana svom sinu. Svaki musliman treba se vraćati ovim porukama i savjetovati svoju djecu savjetima Lukmana. Interesantno je da u ovim ajetima Lukman je napravio gradaciju onoga što čovjek treba poštovati. Nakon Allaha i Poslanika čovjek treba da poštuje one osobe koje su spomenute u 14. ajetu ove sure.

Sura Sedžda govori o stvaranju svijeta i kazni koja čeka one koji poriču Njegove dokaze. U suri Saveznici  Allah poručuje ljudima da je Poslanik, a.s., muslimanima važniji od njih samih.