Bog daje smisao u razumijevanju svakog od nas.
Prisutnost svjedočenja kao koncept se postiže vježbom. Cilj te vježbe je biti prisutan s Gospodarom, biti prisutan sa njegovim tawheed-om i biti u stanju svjedočenja da je on naš Gospodar.
Vježbe dolaska u stanje pristunosti mogu biti raznolike. I zapravo Allah nas može dovesti u stanje prisutnosti, ali također možemo učiniti stvari da je kutliviramo kako bismo se doveli u stanje prisutnosti/svjedočenja .
Jedna od opcija da dođemo u to stanje, a o kojem se često govori u tradiciji je Tafakkur ili kontemplacija (promišljanje). Spomenuto je u suri al-Imran: “oni koji se Allaha sjećaju stojeći ili sjedeći ili ležeći na boku i razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje govoreći: O Gospodaru, zar nisi ovo stvorio bez cilja'
Pa je ovaj ajet obično refenciran i spomenut u odnosu na zikr, sjećanje na Boga. Ali onda nakon ovoga spominje promismišljanje/kontemplaciju: “jeste li i vi od onih koji promišljaju o stvaranju nebesa na zemlji”.
I to je ovo stanje kontemplacije na koje se želimo usredotočiti. Kontemplacije se ponekad i u Kur'anu prevodi kao dati misao te smo stoga skloni misliti o tome kao o analitičkom procesu samog razmišljanja svojim umom. A ipak to je više. Često se u Kur'anu govori o tome da je srce zapravo mehanizam s kojim možemo percipirati. Tako da to nije samo mentalni process.
Stoga je ideja Teffakur koncepta da se odmaknemo iz kognitivnog procesa, koji uključuje vaše razumijevanje, te se premjestimo na razumjevanje srcem.
I zbog toga što se borimo s ovim pojmom razumijevanja srcem, to je nešto što se treba prakticirati, kultivirati i razumjeti a često je pogrešno shvaćeno.
Imam Al-Ghazali u svojoj knjizi o kontemplaciji u sklopu svog djela "Oživljavanje religijskih znanosti", kaže da većina ljudi zna za rang i svjesnost kontemplacije ali oni ne znaju njegovu suštinu, plodove, podrijetlo, metodologiju i način kako da promišljaju. Oni ne znaju kako promišljati o čemu bi trebali promišljati i za što bi trebali promišljati.
Stoga Ghazali definira 5 stupnjeva kontemplacije:
- Prvi stupanj počinje sjećanjem na Allaha,
- a zatim prelazi na promišljanje o prirodnom svijetu,
- a zatim na ispravno razumijevanje. Znaci kroz reflektiranje na prirodni svijet i Allahovo stvaranje, dolazimo u stanje razumijevanja koje se kreće od neke vrste prosvjetljenja naših misli sve dok ne dosegne intelektualni kapacitet.
- Ali onda četvrti stupanj za koji on kaže da je prosvjetljenje. I ovdje on govori o prosvjetljenju srca, tako da to prosvijetljenje onda djeluje na srca i "osvjetljava" sposobnost srca da slušamo i spoznajemo svojim srcima. Tzv Yaqiluna funkciju srca.
- I onda od tud krece peta etapa koja je transformacija. To je zapravo transformacija stanja osobe tako da se njeno unutarnje stanje transformira kroz ovo prosvjetljenje,
Ako pogledate ovih pet faza, prve dvije su sjećanje i razmišljanje; našu svijest o ovoj mudrosti i istini. Tako da su ove zadnje dvije faze, koje Ghazali spominje u ovom procesu kontemplacije, u biti faze koje je najteže posložiti u glavi.
Kakav je odnos između srca i mozga (mentalne kontemplacije)? Mi imamo tu sposobnost intelekta za razmišljanje, ono što stvarno imamo u je kada ljudi često koriste ovu riječ AQL (INTELEKT), mi govorimo o toj mentalnoj sposobnosti. Ali zapravo riječ AQL se ne koristi u Kur’anu. Rijec koja se koristi u Kur'anu je YAQILUNA i koristi se kad mislimo na srce. „Zar nisu putovali zemljom i imali srca kojima bi mogli rasuđivati i uši kojima čuju? Jer uistinu nisu zaslijepljene oči, već zaslijepljena srca koja su unutara grudi “(Kur'an 22:46).
Yaqiluna ima značenje funkcije srca ili intelekt srca. U prevodu, pojam AQL se veže uz osobe koja koristi srce da vide stvari onakvim kakvim jesu. Gledaj srcem!
Stoga se „borba sa samim sobom“ dešava kroz rad na duhovnom srcu koristeći intelekt kroz svjetlo spoznaje. Jedino u tom stanju, možemo maknuti koprenu s našeg srca, opterećenog utjecajem ovozemaljskih poriva živjeći iluziju odvojenosti.
U sljedećoj epizodi ćemo pokušati objasniti kako prakticirati kontemplaciju.